Anthony Hopkins mogao bi spavati na lovorikama zbog desetljeća uspješne filmske i kazališne karijere. Umjesto toga, Hopkins, koji je obično poznat kao serijski ubojica Hannibal Lecter iz filma Kad jaganjcu utihnu, i dalje izaziva samog sebe s novim umjetničkim ostvarenjima. Skladao je glazbu za orkestar, a sada samo za Metro govori o još jednoj svojoj strasti - slikanju.

Kažete da vas je supruga prije šest godina ohrabrila da počnete slikati. Zar doista nije bilo nagovještaja slikarskog talenta prije toga?

Kad sam bio mali sam crtao, a imao sam ideju da želim postati umjetnik, ali bio sam loš učenik i nisam imao strpljenja sjediti na nastavi. Ali nastavio sam črčkati i kad je moja žena našla neke črčkarije, rekla je ''trebao bi s ovim nešto napraviti''. Za našu svadbu me zamolila da napravim 75 slika kao zahvalnice našim gostima. Činilo se da im se sviđaju, pa sam nastavio.

Poznati ste po tome što uvježbavate svoje tekstove i do 200 puta. Kako se pripremate kad slikate?

Potpuni sam anarhist. Jedina stvar u kojoj volim red je kad učim tekst. Oslobađa me kad glumim jer tako dobro poznajem tekst. Kad slikam, mislim na to što znače boje i kako izgledaju zajedno. Tada sve ide samo od sebe. Na neki način, slično je učenju mojih tekstova.

Prije nego što ste prihvatili ulogu Hannibala Lectera, objavili ste da ste završili s Hollywoodom. Još uvijek živite u Los Angelesu, ali planirate li metaforički napustiti Hollywood drugom karijerom slikara?

Ne. Jako uživam u Hollywoodu i u glumi, ali ne tražim prijateljstva s glumcima, pa nisam dio Hollywooda na taj način. Slikam iz zadovoljstva. Nisam vrlo duboka osoba koja razmišlja o smislu umjetnosti; samo volim boje.

Iz zadovoljstva svirate i klavir?

Moja klavirska tehnika vrlo je primitivna, ali vježbam svaki dan i sviram neke poprilično komplicirane stvari, poput Chopinovog Scherza. To drži moj mozak u formi. Sviram, slikam i čitam cijelo vrijeme kako bi moj mozak ostao živ. Moja supruga misli da sam potpuno lud kad ustanem usred noći kako bih svirao klavir, ali mozak mi ne dopušta da se odmaram.

Za Velšanina koji se specijalizirao za maglovite nadrealistične slike, je li Los Angeles dobar izvor inspiracije?

Oženjen sam s Kolumbijkom i ona je unijela toliko boja u našu kuću. Često i putujem u Kolumbiju i Meksiko koji imaju toliko živih boja i živopisne umjetnosti.

Kao slikar i glazbenik, daje li vam netko instrukcije?

Nije da ne volim učiti; samo nisam baš dobar učenik. Jednom sam dirigirao simfonijskim orkestrom u jednom od svojih djela. Strašno sam se bojao i poslije sam glazbenicima rekao da bih trebao uzimati satove skladanja. Ali oni su bili jako ljubazni i rekli su mi da bih trebao nastaviti skladati u svom stilu. Divim se slavnim ruskim skladateljima i njemačkim ekspresionističkim slikarima, ali ne pretvaram se da znam išta o tome.

Pobijedili ste ovisnost o alkoholu davno, ali poznati ste po dugotrajnoj ljubavnoj vezi s kruhom. Što je tako divno u tom spoju?

Moj otac je bio pekar i uvijek ću se sjećati mirisa svježeg kruha. Kruh i šećer; što više možete poželjeti?