Ellen van Wolde, nizozemska biblijska znanstvenica i profesorica hermeneutike Starog zavjeta, izazvala je veliku pažnju akademske i vjerske javnosti kada je 2009. godine predstavila svoju reinterpretaciju hebrejske riječi bara' iz Postanka 1:1. Prema tradicionalnom prijevodu, ovaj stih glasi: „U početku stvori Bog nebo i zemlju." Van Wolde, međutim, tvrdi da riječ bara' ne znači „stvoriti iz ničega", već „odvojiti", „rasporediti" ili „razdvojiti".

Ključne teze i hermeneutički pristup

Van Wolde svoju teoriju temelji na detaljnoj lingvističkoj i filološkoj analizi hebrejskog jezika, kao i na komparativnoj analizi staroorijentalne književnosti i mitova. U njenoj interpretaciji, Postanak 1 ne opisuje stvaranje svijeta iz apsolutnog ništavila (creatio ex nihilo), već uređivanje već postojećeg kaosa. Ona tvrdi da je u izvornom tekstu prisutan koncept tohu va-bohu (bespuće i praznina), koji upućuje na stanje kaosa koje Bog uređuje, a ne na nepostojanje.

U tom svjetlu, „stvaranje" u Knjizi Postanka više je čin organizacije nego egzistencijalnog stvaranja. Bog, prema Van Wolde, dolazi u već postojeći svijet i u njemu uspostavlja red: odvaja svjetlost od tame, nebo od mora, kopno od voda. Riječ bara' se koristi isključivo u kontekstu Božje aktivnosti, ali ne nužno kao stvaranje materije iz ničega, nego kao čin davanja oblika, svrhe i funkcije.

Posljedice za teološku i filozofsku misao

Ova interpretacija ima duboke posljedice za teologiju stvaranja. Umjesto Boga kao svevremenog tvorca koji iz ništavila donosi svijet u postojanje, Van Wolde predlaže sliku Boga kao božanskog organizatora, koji donosi red, značenje i strukturu u kaotičnu realnost. Ova ideja je slična mnogim mezopotamskim i babilonskim mitovima o stvaranju, gdje bogovi uređuju već postojeće elemente.

Za neke vjernike ova teorija može biti izazovna, jer se udaljava od tradicionalnog poimanja sveznajućeg i svemogućeg Boga. Ipak, mnogi teolozi i znanstvenici ističu da Van Woldina teorija ne negira Božju moć, već pridonosi dubljem razumijevanju biblijskog teksta u njegovu kulturno-povijesnom kontekstu.

Reakcije i doprinos znanstvenoj zajednici

Van Woldine teze izazvale su žestoke rasprave u znanstvenim i vjerskim krugovima. Dok su neki odbacili njezine tvrdnje kao previše radikalne, drugi su ih pozdravili kao osvježavajući doprinos biblijskoj egzegezi. Njena metoda kombinira lingvistiku, naratologiju i teologiju, čineći njen rad relevantnim i interdisciplinarnim.

Zaključno, teorije Ellen van Wolde predstavljaju značajan pomak u razumijevanju biblijskog opisa stvaranja. Iako ne mijenjaju temeljnu poruku o Božjoj ulozi u stvaranju svijeta, pozivaju na dublje razmišljanje o tome što to „stvaranje" zapravo znači - ne nužno čin početka, već čin uspostave reda i značenja.