Postoje pop zvijezde i postoji Norah Jones. Sitna Teksašanka 2002. godine preko noći je postala senzacija kada je njezin prvi album „Come Away With Me" osvojio 8 Grammyja.

8 godina kasnije i oko 40 milijuna prodanih albuma kasnije, opako talentirana jazz pjevačica i klavijaturistica ima novi zvuk, novi album „The Fall" i novi bend. A ima samo 31 godinu.

Napisala si pjesmu o uraganu Katrina. Jesi li također razmišljala pisati i o izlijevanju nafte u zaljevu Gulf Coast?
Teško mi je pokušati napisati pjesmu o nečemu. Ali izlijevanje nafte je svima na umu. Nastupala sam u Mobileu, u Alabami tjedan dana nakon tog izlijevanja. To je bilo prije nego je nafta došla do obale. Bilo je jako čudno biti na tom prekrasnom mjestu i osjećati da dolazi katastrofa. Na koncertu sam izvela pjesmu svog prijatelja o Dauphin Islandu, otoku koji je bio pogođen izlijevanjem nafte. Bilo je jako tužno pjevati je, zato jer smo znali da i publika misli o tom izlijevanju,a  i mi smo mislili.

Kada se osjećaš više inspirirano: kada pišeš ili kada nastupaš ispred publike?
To su dvije različite stvari. Osjećam se inspirirano kad sviram gitaru u klubu u New Yorku. Ali to ovisi o tome gdje sam. Na ovoj turneji sam jako inspirirana. Došla sam do točke svoje karijere gdje mi je sve super. Ljudi su me već prije vidjeli. Sjećaju se mojih ranijih pjesama i čini se kao da se znamo. Već sam skoro veteranka ali sam definitivno u novoj fazi. Jako je različitio od mojih ranijih turneja kad sam se osjećala kao „oh, oni misle da sam takva, ali stvarno sam onakva!". Sada se osjećam stvarno ugodno s repertoarom i novim pjesmama.

Koja je najteža emocija za pisanje o njoj?
O ljubavi su svi pisali. Nije teško pisati o njoj, jako je lako, pogotovo ako nešto osjećaš. Teško je da to ne zvuči kao klišej, jer se o njoj toliko pisalo i u isto vrijeme svi prolaze kroz to pa se mogu poistovjetiti. Teško je naći nešto novo za reći.

Kako ti izgleda tipičan dan na turneji?
Mnogo je više tipičniji nego kad sam kod kuće. Cijelo vrijeme se ponavlja ista stvar, i opet i opet. Probudim se, nekad odem na plivanje. Sa sobom na turneju vodim svog psa, pa s njim šećem i jedem. Onda u 16 sati imamo tonsku probu, večeramo i nastupamo. Na neki način je dosadno.

Prodala si 30 milijuna albuma do svoje 26. godine. Jesi li došla do točke gdje su ti ranije ideje iscrpljene?
Mislim da svi umjetnici dođu do toga jednom, čak možda i više puta. Za mene je važno da se ne prebukiram. U prošlosti sam mnogo putovala i ne želim to opet raditi. Sretna sam što i ne moram. Ali volim turneje. Za mene, najvažnija stvar koju sam učinila u zadnjih 6 godina je sviranje sa različitim bendovima u New Yorku. Svirali smo u malim klubovima i nije nas bilo strah isprobati nove stvari. Tako sam počela i svirati gitaru prije 5 godina. Svirala sam u jednom prostoru za biljar i slične igre svake srijede navečer sa nekoliko prijatelja. Svi smo bili glazbenici, ali nismo nikad prije svirali gitaru. I tako smo je naučili svirati! Sada je jedan od njih u mom bendu i svira ritam gitaru. I ja više sviram gitaru. Još uvijek imam mnogo za naučiti, ali je bitno da te uspjeh ne paralizira za isprobavanje novih stvari. Ako dođe do toga, onda si se zeznuo.

Glumila si u filmu „My Blueberry Nights". Kakav scenarij bi te opet mogao dobiti za glumu? Nešto smiješno. Nešto zabavno, kao komedija. Znam da me ljudi ne smatraju smiješnom.

Je li te izvođenje pjesama Hanka Williamsa dovela do toga da želiš svirati gitaru?
Ne samo Hank nego i svi drugi veliki country glazbenici kao Johnny Cash i Willie Nelson. Učim svirati gitaru sada već 5 godina, ali sviram samo jednostavne country akorde, ne brazilske ili nešto slično.

Biti pjevač i tekstopisac je jedno, ali imaš i bend. Sviđa li ti se biti šefica?
Mrzim biti šefica! Volim imati šefovsku plaću i imati kontrolu nad onim što radim, ali ostalo mrzim. Mrzim to, mrzim! Mrzim zapošljavati nove ljude zato jer prijateljstva tako postaju mlaka. Ali volim svirati sa svojim prijateljima i volim postajati prijateljica s ljudima koje zaposlim.

Kako identificiraš s kim želiš svirati?
Moj prošli bend činili su prijatelji i svirali smo dugo zajedno. To je evoluiralo u ono što je bilo i rasli smo zajedno. Sada imam novi bend koji je malo drukčiji. Bilo mi je malo teško ići okolo i okupljati bend zato jer to nisam nikad radila. Ali uposlila sam jednog bliskog prijatelja s kojim sam svirala dugo vremena. Ostatak ljudi s kojima sviram nisam znala tako dobro, ali svirali su na albumu i ispalo je odlično.

Je te li tvoj rani uspjeh ikada zastrašio do točke da te bilo strah isprobati nove stvari jer si se bojala kako će ljudi reagirati?
Ne. Ljudi kažu mnogo stvari i mnogo stvari može povrijediti tvoje osjećaje. Ali mnogo puta samo pomislim „to nije istina!". Ne pokušavam biti netko tko nisam. Mislim da postajem više svoje sada nego što sam bila prije 10 godina, u glazbenom smislu i osobnom. Mislim da je sve što sam napravila utjecalo na mene i ono što jesam. To nije iznimka. Ljudi se samo mjenjaju.

Ponosna si Teksašanka. Je li Texas neshvaćem u drugim djelovima svijeta?
Nisam sigurna. Ljudi diljem svijeta povezuju Teksas sa puno različitih stvari. Neki misle na Georgea W. Busha, drugi misle na Williea Nelsona. To je odlično mjesto za biti od tamo i uživala sam odrastajući tamo. I odlično je mjesto za posjetiti ga ako voliš prženu hranu i country glazbu.

Je li ovo život koji si zamišljala ili si priželjkuješ još nešto?
Ne znam što sam očekivala. Kada sam se preselila iz Teksasa svirala sam jazz i stvarno sam htjela svirati jazz u New Yorku. Tada se to preokrenulo u pisanje pjesama. Nedostajala mi je teksaška country glazba i totalno sam pala na to. Uskoro sam odjednom dobila i izdavački ugovor i snimili smo ono što smo u tom trenu isprobavali. Tada je to postalo moje. Moj život u New Yorku nije onakav kakav sam očekivala.

Kako zagrijavaš svoj glas?
Radim nekoliko glasovnih vježbi. I pijem vodu, ponekad i viski.