Riječ je o nizu portreta iz devedesetih godina,koje je autor provizorno nazvao Noćne ptice.

U središtu pozornosti slikara nalaze se zaboravljeni marginalni likovi koji su se u ono doba motali po Zagrebu, punom Unproforaca, mešetara i dilera.

Znimljivo, u istom omotu bila je i slika iz autorove ekspresivno narativne faze,za koju je mislio da se izgubila pri selidbi iz Londona u Zagreb, datirana je 1983.g., deset godina prije Noćnih ptica.

Šibl ističe kako je u ono vrijeme bio pod utjecajem njemačkih ekspresionističkih filmova s ludim iskrivljenim prostorima.

Tajanstveni likovi na Šiblovim slikama malo govore o sebi, bez mimike, grimasa, lica su im ukočena, vješto skrivajući emocije, tek ruke u prvom planu kao da su pripremne za obranu, za iznenadnu gestu dok čekaju, dok nešto ili nekoga strpljivo čekaju.

Oni su slučajni prolaznici, nepoznata lica koja će ubrzo izblijediti u vremenu, šutljiva, lica koja postupno gube svoju ljudskost i pretvaraju se u živo neživo biće.

I muškarci i žene pripadaju istom svijetu, prostoru između, osobe koje će uskoro prekriti zaborav.

Slikar je zabilježio raznolika ali istovrsna lica na kojima se zrcale promjene i mijene, oni su svjedoci proteklih vremena.

Niz likova izronio je iz tame jednako šutljivo i misteriozno, oni i dalje kriju svoje tajne.