„Prisežem da ću vjerno služiti Saveznoj Republici Njemačkoj i da ću hrabro braniti slobodu njemačkog naroda." To su riječi kojima je u utorak (12. 11.) više stotina novih vojnika priseglo pred zgradom Reichstaga u Berlinu, a slično je bilo i u drugim njemačkim gradovima. Ministrica obrane je željela da prisega bude javni događaj i u tome su je podržale stranke vladajuće koalicije, a protiv toga nije bio ni zeleni premijer Baden-Württemberga Winfried Kretschmann. A evangelistički vojni biskup Sigurd Rink je podržao taj prijedlog kao doprinos „detabuiziranju Bundeswehra"

Jedino je stranka Ljevica bila protiv tog prijedloga. Njezin šef Bernd Riexinger se nadao da će protiv prijedloga, koji je ministrica obrane iznijela još ljetos, biti čak i demonstracija.

Bundeswehr bi trebao postati vidljiv

Annegret Kramp-Karrenbauer (popularna i kao „AKK") hoće da Bundeswehr postane vidljiviji i da dobije veće značenje za građane. Bundeswehr, kako je rekla, „pripada u središte našeg društva, naših gradova i općina".

Javne prisege vojske nisu tako po sebi razumljive u zemlji čija je vojska prije 80 godina napadala druge zemlje. Kada je 1980. tadašnji ministar obrane Hans Apel prvi put održao ceremoniju prisege izvan zidova vojarni, na Weser-stadionu u Bremenu, to su popratile demonstracije na kojima je bilo nasilja i više stotina ozlijeđenih. Danas se ne samo javna postrojavanja, nego ni akcije Bundeswehra u inostranstvu, više ne dovodi u pitanje.

U slučaju potrebe upotrijebiti sva vojna sredstva

AKK je sa svojim idejama otišla i dalje od toga. U više govora koje je održala proteklih tjedana stavila je do znanja da Njemačku vidi kao buduću „silu oblikovanja"; ona hoće formirati Nacionalno vijeće za sigurnost i traži da se u akcijama zajedno sa saveznicima ako je to potrebno, „iscrpi čitav spektar vojnih sredstava".

S tim se uglavnom slažu vojne i sigurnosno-političke strukture. Harald Kujat, bivši predsjednik vojnog odbora NATO-a, ideje AKK je označio kao važne prve korake. Stvaranje Nacionalnog vijeća sigurnosti podržava i Wolfgang Ischinger, šef Minhenske konferencije o sigurnosti.

Previše akcija?

Ali, javlja se i otpor. Hans-Peter Bartels, povjerenik njemačkog parlamenta Bundestaga za vojsku, također smatra da Njemačka „ima globalnu odgovornost". Ali smatra i da je Njemačka preopterećena. Trenutno je više od 3.000 njemačkih vojnika u akcijama u inozemstvu: u Afganistanu, Maliju, Nigeru, na Balkanu, u Sredozemnom moru, u Indijskom oceanu, u Jordanu i Iraku. Tome treba dodati i puno veće obveze NATO-a u Europi. „Postrojbe već sada to jedva postižu", kaže Bartels.

Jedan od kandidata za predsjednika SPD-a, Norbert Walter-Borjans, smatra da nije dobro da se „nova vojna normalnost" postiže „s još više akcija u inozemstvu". Šef zastupničkoga kluba Zelenih Anton Hofreiter smatra da se umjesto jačanja uloge vojske da prednost diplomaciji i prevenciji kriza. A njegov stranački kolega Hans-Christian Ströbele kaže da ga, kada AKK govori o spektru vojnih sredstava koji treba do kraja iskoristiti - obuzme jeza.

Partneri se spore

I na vanjskopolitičkom planu ministrici puše vjetar u lice. Ona kaže da isključuje mogućnost njemačkih solo-akcija i da u vojnim akcijama želi djelovati zajedno sa saveznicima. Ali, tko su mogući saveznici? Tu se najprije normalno nameće NATO. Ali, francuski predsjednik Emmanuel Macron je nedavno rekao da je prije svega zbog nesigurnog ponašanja SAD-a NATO klinički mrtav - i izjasnio se za pojačanje unutareuropske suradnje.

Njemačka kancelarka Angela Merkel je, međutim, navodno najtješnjem političkom savezniku Macronu odbrusila neuobičajeno oštro. Taj spor ne znači ništa dobro za razvoj buduće strategije zajedno s drugima.

Ostavka jednog njemačkog predsjednika

U njemačkoj unutarnjoj politici se odnos prema Bundeswehru i njegovim zadaćama u zadnjih deset godina prilično promijenio. Godine 2010. tadašnji njemački predsjednik Horst Köhler je poslije jednog intervjua o ulozi Bundswehra čak morao podnijeti ostavku. On je rekao da „zemlja naše veličine sa svojom orijentacijom na vanjsku trgovinu (...) mora znati da je (...) u slučaju nužde nužna i vojna intervencija kako bi se osigurali ti interesi, na primjer - slobodni trgovinski putovi". Kritika je bila glasna, govorilo se o „topovskoj politici", kao i da njemački Temeljni zakon ne dozvoljava ekonomske ratove.

Danas ministrica obrane ne govori puno drukčije od Köhlera. Ali, nitko zbog toga ne traži njezinu ostavku. Kritike su ovaj put koncentrirane više na (ne)mogućnost da se njezine ideje provedu nego na davanje nove i veće uloge njemačkoj vojsci. Da se Njemačka treba jače vojno angažirati - to, uz neke pojedinačne glasove protivljenja, kao da više nije sporno. Pitanje koje je ostalo nerasvijetljeno glasi: kako da se angažira - i s kim.