Demografska slika Hrvatske sve je turobnija, potvrdili su najnoviji izvještaji o kretanju broja stanovnika. Prošle godine nijedna hrvatska županija nije imala više rođenih od umrlih, a samo četiri manja grada mogla su se podičiti drukčijim ishodom. No čak sedam županija zabilježilo je najmanje dvostruko veći broj umrlih negoli rođenih. Sukladno tome intonirane su reakcije u javnosti, i stručnoj i široj, mada još nitko nije uzeo u obzir jedan sasvim drukčiji trend. Pored izbjeglica s drugih kontinenata, u RH dolazi sve veći broj radnika iz Azije, npr. iz Nepala ili s Filipina.

Hrvatsko tržište rada danas broji preko 150 tisuća aktivnih useljenika, od čega je veliki dio upravo tog porijekla. Jasna činjenica stoga jest ona da baš ti ljudi u perspektivi mijenjaju demografsku sliku Hrvatske, ali to očito malo koga zanima. Veoma rijetko se javno komentiraju njihovi životni i radni uvjeti ili šanse za ostanak, i za dolazak njihovih obitelji te, na koncu, njihova općedruštvena pozicija. Oni sami, u rijetkim medijskim prilikama kad to mogu, izražavaju načelno želju za trajnim ostankom.

Ipak, nepripremljenost države na strateška rješenja zacijelo će se s naplatom vraćati kad prođe izvjesno vrijeme, a dotična populacija značajno naraste. Da je pritom najveći problem demografskih strategija u RH loša implementacija mjera za sustavnu i održivu revitalizaciju, za DW napominje Drago Župarić-Iljić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Mokri snovi političkih elita

Ovaj sociolog te analitičar s posebnim fokusom na migracije i izbjeglice uočava da nema proaktivne vizije razvoja hrvatskog prostora i stanovništva koja bi uključivala trajno useljavanje i naturalizaciju stranaca iz vaneuropskih područja. „Također, nije uočljiva politička volja", dometnuo je on, „da se u tome iole sagleda potencijal demografskog oporavka i gospodarskog napretka. Nego se zbog svih naših iseljenih sugrađana, i sukladno potrebama na ispražnjenom hrvatskom tržištu rada, dozvoljava stihijska imigracija preko posredničkih agencija, s nerijetko izrabljivačkim praksama i prekarnim uvjetima rada."

U tom kontekstu se, po mišljenju Župarić-Iljića, kao teško ostvariv cilj doimaju i dvije temeljne potrebe stranih radnika. Najprije to da u perspektivi mogu računati na odobrenje stalnog boravka, a zatim i na dovođenje obitelji: „Time i šanse za stvarnu integraciju bivaju limitirane i vrlo vjerojatno doprinose daljnjim sekundarnim kretanjima strane radne snage iz Hrvatske u pravcu Zapadne Europe. 'Mokri san' političkih elita o etničkoj monolitnosti nacije koja bi se trebala realizirati kroz povratnike iz dijaspore, učestalo se pokazuje promašenim i neostvarivim, kao i mit o konkurentnosti Hrvatske u očima digitalnih nomada."

Isto vrijedi za priželjkivani dolazak i ostanak u RH obimnijeg broja Ukrajinaca koji su sličniji dominantnoj jezično-kulturnoj matrici. „Nažalost, i za ubuduće se može očekivati jednaka nebriga o krucijalnom pitanju za ovo društvo: kako da opcija ostanka postane primaran izbor i rješenje za mnoge koji ovdje samo žele pošteno raditi, živjeti i odgajati djecu, ali se zbog nesposobne i loše državne uprave, korupcije i kriminala, osjećaju zarobljeni, strancima u vlastitoj zemlji", vratio se ovaj sociolog na pitanje samih hrvatskih građana kojih je više stotina tisuća napustilo domovinu kroz posljednjih desetak godina.

Ambivalentni ciljevi integracije

U razgovoru pak s politologinjom Vedranom Baričević podsjećamo se da je Hrvatska do prije samo nekoliko godina imala vrlo restriktivne politike rada za ne-državljane. Radnici su dolazili dominantno iz regije, odnosno iz zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije, ali koje danas više ne mogu zadovoljiti potrebe hrvatskog tržišta rada. Ona se složila s konstatacijom da zasad nema naznaka da se na razini politike ili društva promišlja o dugoročnijim pitanjima kao što je integracija ovih osoba. Ujedno je posrijedi proces kakav je već viđen u raznim državama (sjevero)zapada Europske unije.

„Nije isključeno ni to da će u Hrvatskoj njihova integracija ostati rak-rana kao što se to pokazalo u nekim segmentima. Primjerice, u području politika azila. Usto, države mogu imati i motivaciju da radnike zadrže u poziciji ovisnosti i socijalne izolacije. Naime, niskokvalificirana radna snaga redovito se traži za one poslove nepoželjne domaćem stanovništvu", rekla nam je ova politologinja sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, upozoravajući nadalje na EU-zakonsku normu priznavanja većih prava stranim radnicima.

Jer, nakon pet godina morao bi im biti omogućen trajni boravak i daljnja integracija, ali ta dozvola podrazumijeva i slobodu traženja zaposlenja te mijenjanja poslodavca, kao i slobodu kretanja, posebice na prostoru EU-a. „Utoliko politike integracije", nastavila je Baričević, „često se vode s prilično ambivalentnim ciljevima: od useljenika se traži socijalna integracija ili čak asimilacija, ali ih se često i dugo zadržava u poziciji socijalne izolacije i pravne nesigurnosti kako bi se zadovoljile potrebe tržišta rada."

Moguće atraktivnije politike useljavanja

„Ono što je svakako jasno jest da bez odlučnih integracijskih politika koje uključuju i pitanje jezika, obrazovanja, obiteljskog spajanja i sličnog, nije moguće govoriti o stvaranju stabilnih uvjeta života za osobe koje dolaze. Ipak, to je politička odluka. Postoji niz dobrih praksi koje se može usvojiti, ali da bi se o tome uopće promišljalo potrebno je integraciju postaviti kao dugoročni cilj", zaključila je ona, ukazujući na mogućnost da pritisak tržišta i nedostatka radne snage nagnaju Hrvatsku na atraktivnije politike useljavanja.

No to su zasad samo pretpostavke i projekcije koje se temelje na iskustvu drugih sredina, a svakako ne bi bilo zgoreg imati u vidu i povijest iseljavanja hrvatskih građana trbuhom za kruhom. Mnogi od njih otišli su bez jasnog plana osim rada i zarade, čak na istom kontinentu, ali ih je velik dio potom ostao trajno u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Današnji useljenici u RH često žele isto za sebe i obitelji, samo što ih nitko o tome ništa ne pita službeno, niti vodi računa.

Vedrana Baričević nam je zato naposljetku rekla da bi u boljem profiliranju javnih politika za tu problematiku mogla pomoći i javnost, tj. društvo svojim pritiskom na državu. Prilike se mijenjaju takoreći obnoć, i već skoro će pripadajuće odnose biti moguće ispravno usmjeravati jedino uz puno više napora negoli ne nužno u ovom trenutku.