Utorak navečer. Scrollam po Faceu i naiđem na članak 'VJERNICI NA NOGAMA: djecu prije 12. godine će učiti da je gej okej'. Pogledam u broj komentara, a njih preko tisuću. Nagovaram se 'nemoj ih čitat, hipertenzija je opasna', ali što da drugo radim utorkom navečer nego da ih pregledam. U tim komentarima sve redom educirani ljudi s argumentima tipa 'Adam i Eva, ne Adam i Steva', 'Ja ću j***** u (pozadinu) onoga tko mi to bude učio dijete pa nek vide jel' gej okej', 'Raj i pakao su vječni', 'To je bolest' i mnogi slični.

Kažem sama sebi, ljudi iznose svoja razmišljanja. A iznose ih jer su educirani, puni razumijevanja i nezavidni. Malo sutra. 

Ti isti ljudi uporno pričaju o tome što je normalno, a što nije. 'Normalni' su, naravno-samo oni, dok su nenormalni svi neistomišljenici. Takav stav je imao i A. Hitler. Na kraju se ispostavilo da je ipak on bio 'bolesnik'.  Pa zapitajmo se onda hoćemo li bolešću proglasiti preferiranje određenih međuljudskih odnosa i seksualnih aktivnosti ili netrpeljivost i nemogućnost funkcioniranja s onima koji ne dijele naše stavove i pritom ne čine nikome loše? Jedna 'gospođa' je u komentaru prokomentirala kako nije NORMALAN analni seks.

Jer nije normalno da spolni ud muškarca ulazi u anus. I tu se pitam, zašto onda ne osuđujemo i hetero parove koji prakticiraju isti. Po tom kriteriju ni oralno zadovoljavanje nije normalno jer, halo!! Kroz usta se jede! Ali opet ni to ne osuđujemo, jer što nas briga što neki hetero par radi. U tom pogledu imamo savršeno ispunjene živote i tuđi nas ne zanimaju, ali čim se spomene homoseksualnost većina ima pripremljenu paljbu da ju može momentalno ispaliti pod krinkom velikih vjernika i dobrih ljudi koji u crkvu odlaze da bi vidjeli je li susjeda Mara redovna na misi, kako se tko odjenuo i vodi li kćer prodavačice iz Konzuma svog malog sina redovno na mise. Po izlasku iz crkve ti isti vjernici samo što ne puknu od ogromne količine glasina i komentara koji se hitno moraju podijeliti i osloboditi mjesta novima jer sujeta nema granica.

Protivnici homoseksualnosti (u daljnjem tekstu Komentatori) tvrde kako homoseksualci nisu takvi rođeni već su tako odabrali. Nekako čisto sumnjam da bi itko odabrao teži životni put samo iz svog hira(jer takav je nedvojbeno u postojećem društvu teži od onog 'normalnog'). 

Komentatori ne podržavaju educiranje djece o tome da je različito prihvatljivo pod izlikom da će se djecu naučiti i potaknuti da budu homoseksualci. Ako ćemo slijediti te stavove javlja se pitanje „Kako je započela homoseksualnost"? I kako se toliko dugo održala bez potpore i s osuđivanjem kroz čitavu povijest jer podaci o postojanju iste sežu još do stare Grčke i Rima. 

Komentatori su također izrazito protiv toga da gej parovi usvajaju djecu. Jer opet, djeca će gledajući svoja dva oca ili dvije majke postati gej. Zašto je onda dijete hetero roditelja postalo gej ako je cijeli život gledalo heteroseksualni suživot svoje majke i svog oca? Mislim da to dovoljno dokazuje da se seksualna orijentacija ne uči. Jednako kako ne možemo naučiti voljeti brokulu ako ju ne volimo, tako se ne možemo ni orijentirati prema nečemu što nas ne privlači. Možemo, ali na silu. 

A što se usvajanja tiče, tvrdnje koje se iznose u protuargumentima su 'Ako žele imati djecu, neka si ju naprave. Aha! Ne mogu jer to nije prirodno!' dok opet ne osuđujemo hetero parove koji iz zdravstvenih razloga ne mogu 'napraviti' svoju djecu. U svakom slučaju, bilo koji par koji se odluči na taj mukotrpan proces usvajanja djeteta ne bi to učinio da doista ne želi dijete i da nije spreman pružiti mu dostojan život. Zato smatram da je bolje da dijete odrasta u ugodnoj okolini koja ga želi, već s roditeljima kojima je 'samo na teret', u obiteljskom nasilju ili domu bez ljubavi ali samo zato što su ga njegovi biološki roditelji sami 'napravili' jer je to 'prirodno'. Kada je prije nekoliko godina ova tema tek postala aktualna tvrdila sam da jedini razlog iz kojeg ne bi bilo mudro da gej parovi usvajaju djecu su potencijala(vjerojatna) ismijavanja druge djece i negodovanja drugih ljudi. No to je opet njihova bolest, homofobija. I to ne umanjuje kvalitetu života koju su gej usvojitelji spremni pružiti tom djetetu. Svakako, Ustanova neće dozvoliti da dijete pripadne nekome tko za njega nije pripremljen tako da će i očevi savladati menstruacije, majke nogomet i snaći se u svim ostalim životnim događajima... 

Završila bih ove misli zaključkom da se svi trebamo više okrenuti vlastitom životu i boriti se protiv stvarnih problema složno i učinkovito, a pustiti ljude da žive mirno sa svojim istospolnim partnerima, pružaju napuštenoj djeci bolje živote i da napokon prihvatimo sve različitosti ovoga svijeta koje ne štete nikome(kažem ne štete nikome jer su komentatori uspoređivali i pedofiliju s homoseksualnošću).