U svom dugom slikarskom stažu, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Željko Čurčić pored ulja i akrila, akvarela i crteža, dio svojih nadahnuća realizirao je i u karikaturalnim crtežima maski i poklada, jednostavno rečeno, bez ikakvog uvijanja, bez dlake na jeziku, komentirao je svijet i ljude, koji ga okružuju ali i one koji žive daleko, a njegove ih slike oštra zapažanja ipak dostižu.

Hoće li se pojedinci prepoznati na ovim crtežima u flomasteru na papiru, koji nemilosrdno obračunavaju ne samo s njihovim nego i s našim slabostima, poznatim i nepoznatim, javnim i tajnim.

Ne, Čurčić se ne ismijava s ljudima i njihovim negativnostima, ne, on upozorava na njih, podsmjehuje se, ironičan je, bez imalo empatije, podsjećajući, kako maske uvijek nečemu služe ako ništa drugo, samo za vlastitu zaštitu.

Po svemu sudeći, svakog čovjeka ispunjava puno dobrote, no čini se da je onoga lošeg, neprihvatljivog, u svima nama, ipak mnogo više.

Baš o toj prevagi, lošega nad dobrim, u ovom ciklusu posve izravnih doživljavanja često jako antipatičnih maski govori Željko Čurčić i govori, budimo bolji, budimo bolji jer svijet ipak ljepši.