Ovo nipošto neće biti rezultati sociološkog istraživanja na reprezentativnom uzorku, već plodovi neobaveznog razgovora s ljudima koji ovih dana nemaju pravo glasa u nekoj vrsti kolektivne histerije. Naime, s obzirom da naša zemlja ipak ide prema naprijed i demokratizira se iz dana u dan, sve je više onih kojima kolektivna, nacionalističko-marketinška manija stvorena oko Eura ide na živce. Pogotovo tu ima iskusnih gledatelja nogometnih utakmica, ljudi koji doista drže do digniteta sportske igre, dovoljno iskusnih da su nekih davnih vremena gledali neke znamenite susrete, ili pak mlađih osoba kojima obrazovanje priječi padanje u masovne transove. Ako ste neizlječivi pacijent, ovisnik o nogometnoj igri, u tome doista ne može biti ništa loše. Dapače, dobar broj navijača shvaća izlete u Austriju kao dobru zezanciju, i za njih eventualni porazi neće značiti kraj svijeta. Voljeti nogomet i navijati za svoje ne znači da moramo biti u onom drugom dijelu mase koja sport shvaća kao nastavak ratova drugim sredstvima.

Igra za potlačene mase

Najgrozniji trenuci svakog velikog nogometnog prvenstva su one televizijske ankete prije utakmica. U njima navijači redom izjavljuju da će naši opaliti protivnika najmanje s tri ili pet komada razlike. Reporteri ovdje redovito uvaljuju mikrofone najreprezentativnijim primjercima navijačke vrste. Sva je sreća da s druge strane ekrana ne možete osjetiti alkoholni zadah iz njihovih usta, ali vrlo dobro možete naslutiti neprijepornu bistroću što izvire iz njihova pogleda. Još je gore kada na TV-u nastupaju starlete kojima je iz nekog razloga dodijeljeno vođenje revijalno sportskih ‘infotainment’ emisija. Neurednom sintaksom vrijeđaju suce i protivnike, postavljaju stupidna pitanja gostima i neprestano nameću suludi imperativ da Bilićevi dečki moraju u najmanju ruku zaigrati u finalu. S druge strane ovog ludila, stoji još samo jedna sitnica: Netko bi ovakve sumanute ambicije imao ostvariti na terenu umjesto njihova mentora Brune Kovačevića.

Nije igračima baš nimalo lako ovih dana. Iako nogometaši žive fantastično dobro u odnosu na ostatak građanstva, teško da bi itko od navijačkih urlatora bio ovih dana u njihovoj koži. Kuda povremeno nestaje nedvojbeno fantastični talent Bilićevih zaigranih klinaca? Oni naime, na svakome velikom natjecanju na trenutke pobolijevaju od specifične bolesti: domoljubnoga grča. Ovu još neistraženu boljeticu liječnici još uvijek promatraju. Dokazano je da hrvatski nogometaši, nazvani svjetskim prvacima u kvalifikacijama, evidentno znaju: a) trčati b) igrati c) razmišljati. No kada nastupe u prvoj utakmici neke velike smotre, kao onoj protiv Austrije, vidljivi su sljedeći nedostaci. Oni tada: a) ne trče ) ne igraju b) ne razmišljaju. Kada pak igraju protiv najjačih momčadi svijeta, kao s Njemačkom, protiv koje im nitko neće zamjeriti eventualni poraz, igraju kao virtuozi. U čemu je prokleta tajna?

Simptomi domoljubnog grča ili djelomičnog zatajenja rada organa su - knedl u grlu što otežava govor i sprečava normalnu komunikaciju između članova momčadi, suženje plućnih kaverni kao uzrok iznenadne kondicijske nesposobnosti, ali i tresenje gaća zbog kojeg se događa izvjesno klecanje koljena. Zatim su tu otežana ravnoteža, lelujava orijentacija na terenu te zamagljen pogled. Zapravo se radi o općem stanju poremećenih sposobnosti, pa se zaboravljaju postulati osnovne škole nogometa, naučeni negdje još u ranome djetinjstvu. Jer htjeli-ne htjeli, igrači čitaju masu stupidnih članaka koje ovih dana objavljuju naši mediji, u kojima između ostalog izbijaju ne samo manijakalne ambicije, već i odurni nacionalistički stereotipi prema drugim zemljama, posebno prema domaćinima prvenstva. Tako od Gorana Milića doznajemo da su Švicarci ukočeni i beskrajno škrti, dok nam neki korifeji sportskog žurnalizma portretiraju cijelu austrijsku naciju poput izopačenika, objašnjavajući kako perverzni austrijski podrumi skrivaju morbidne tajne.

Naši nogometaši na svakome velikom natjecanju na trenutke pobolijevaju od specifične bolesti: domoljubnoga grča.

U svom tom ludilu, igrači pomisle da ne igraju igru na dva gola, već nastupaju za onog sokola što leti iznad vukovarskog vodotornja u neprijeporno fašistoidnoj reklami za pivo. Njih se tjera naprijed u boj za stoljeće sedmo, za ‘Herceg Bosnu lijepa li je’, oni igraju za potlačene mase koje vjeruju da je cijeli svijet na čelu s Haškim sudom protiv njih. Oni nastupaju za zastrašujuće primordijalno režanje Bože Sušeca, koji je zaradio polipe u grlu od mahnitog urlanja protiv sudaca te Uefinih ugroza.  Oni igraju za birokrate u lokalnim državnim uredima koji su, ovih dana svi odreda na posao došli u dresovima s nacionalnim obilježjima.

Gubitak zdravog razuma

Teško je u takvom stanju misliti svojom glavom, pogotovo kada se atmosfera patriotske megalomanije učas može pretvoriti u stanje verbalnog linča prema onima koji iznevjere ovakva hipertrofirana iščekivanja. Dakle, prema samim igračima i izborniku. Oni se jednostavno svega toga boje i zato reagiraju povremenim pogubljenjima zdravog razuma. Oni, jadni ne bili, više igraju protiv samih sebe, nego protiv protivnika. Ponekad je vrlo zanimljivo da je odnos igrača prema protivniku nemjerljivo pristojniji, te su njihova očekivanja i viđenja susreta daleko realnija od onih u medijima. Tako je nakon utakmice s Austrijom kapetan Niko Kovač nazvao suđenje fenomenalnim, iako su komentatori prosuli kantu žuči po sucu Vinku. Dok smo jučer pobjeđivali Njemačku, Schweinsteiger je tresnuo našeg igrača, dobio crveni karton, a Božo Sušec je ispalio gnjusni šovinistički štos da je njemački igrač postupio ‘potpuno u stilu njegovog imena’.

Pomalo je šokantno da ljudi koji bi trebali imati minimume demokratskog obrazovanja, godinama lupetaju iste gluposti, tjerajući vodu na mlin plitkim teorijama zavjere, predrasudama i stereotipima, tupavim frazama koje se nisu promijenile tamo negdje od 1974. godine.

Ipak, za nekih tjedan dana ili više, kada naši ispadnu s prvenstva i pokunjeni odu svojim kućama u inozemstvo, ili isto natjecanje možda osvoje, svi ćemo se smiriti i vratiti u okrutnu realnost života. Ako pobijedimo domoljubni grč i osvojimo Euro, tek onda slijedi prava zabava… Nema veze, jer kako bi rekli Niko Kovač i njegov brat Robert također - idemo dalje.