Kliknem ja tako na metro-portal koji se ispisao na mojoj gugl-tražilici i čekam da mi očita tu stranicu koju moram pregledati svaki dan, bez obzira što svako jutro na fakultetu pokupim Metro i čitam ga guckajući kavu na hodniku, nekoliko minuta prije početka predavanja. Odigram, kao i svakog dana, nagradnu igru za sve što se čini zanimljivo, pa pročitam najnovije negativne vijesti o smrti Zemlje, provjerim mail i odem piti kavu (marke koju neću sada napisati, da ne bi ispalo da reklamiram), pola vrećice, da druga polovica ostane za popodne.

Jučer jedno čudo malo od maila, dobila sam karte dvije za kino Europa, danas navečer, i nije da se baš oduševim – kako da radim novi plan za the večer samo tri sata prije the večeri? Zovem dečka i pitam ga želi ići u kino danas, opet (jučer (srijeda, a danas je četvrtak) smo, naime, gledali Hortona – zgodan crtić), iako ima predavanja do 20h, a ovo počinje u 21h. Ispiriča on meni vic: „Kaže jedan umjetnik drugome: „Ne mogu više, poludit ću od ove umjetnosti!" A drugi će mu: „Jesi li probao s ovom novom art-terapijom?" I kaže da mu se ionako ne da biti na zadnjem predavanju, pa će ići doma tuširati se i onda pravac kino!

Kaže jedan umjetnik drugome: „Ne mogu više, poludit ću od ove umjetnosti!" A drugi će mu: „Jesi li probao s ovom novom art-terapijom?"

Našli se mi negdje malo iza 19h, šetali po gradu, iako je pomalo puhao vjetar, ali bilo je baš romantično nakon dugo vremena biti opet u samoj jezgri grada – otkad se nešto (Bundek, Avenue Mall) počelo događati u Novom Zagrebu, stari više kao da ne postoji.  Ali, ipak, postoji, još je on tamo, a i ljudi koji mirišu te pijuckaju kavu po najelitnijim (čitaj: najskupljim) kafićima na špici.

Nakon oboružavanja grickalicama u obližnjoj trgovini, tek kojih 7 minuta prije početka predstave, odigra mi se u glavi scena koja se u zbilji odigrala prije koja dva sata: „Mama, ostavit ću ti novce za prijateljicu." I ostavljam joj novce, odlažem novčanik na ormarić za cipele i pitam se hoću li se sjetiti ponijeti ga. Ma, hoću.

Nisam ga se sjetila ponijeti. I sada nemam nikakve identifikacijske kartice, a kako dokazati da sam ja zbilja ta koja je dobila te karte? Na sreću.

Velika dvorana, kameni zidovi s kamenim ukrasima, bezbroj crvenih sjedala i zbilja mnogo, mnogo prostora, veliko platno. Zbilja lijepo, došlo mi je da plačem. „Kino nostalgije" – kaže moj dragi.

Dobar dan, ja sam dobila dvije karte..." Već ih printa žena. „Ali nemam novčanik, što znači da nemam nikakvih identifikacijskih kartica", izrešetam jako jako brzo. Žena (ok, više djevojka) me pogleda, nasmije se, kaže:" Imaš dobro ime, Henrieta" i da mi karte. Hihi, hvala, bla, bla, koračamo mi prema vratima, malo se zbrukamo, neću reći kako i uđemo napokon: dragi, stariji gospodin pusti nas u dvoranu uz veliki, doroćudan smiješak: osjećali smo se kao da ulazimo u njegovu privatnu rezidenciju. Velika dvorana, kameni zidovi s kamenim ukrasima, bezbroj crvenih sjedala i zbilja mnogo, mnogo prostora, veliko platno. Zbilja lijepo, došlo mi je da plačem. „Kino nostalgije" – kaže moj dragi.

Da... Sjednemo u zadnji red, skinemo kapute (ne, ne skinemo, u kinu je zapravo  poprilično haldno, ali to nikako ne kvari ugođaj!), zagrlimo se, taj trenutak počne film, bez reklama. Osjećala sam se više kao da sam u kazalištu, kao da sam doma, kao da sam... Ne znam, bilo je lijepo. Neobično, ali lijepo. Zapravo sam već zaboravila kako izgledaju normalna kina. Izgledaju – predivno.

I osim što je, kao što sam već rekla, malo hladno, i titlovi ponekad ne idu paralelno s oim što glumci govore, a tu i tamo su bijela slova na bijeloj podlozi, pa je potrebno lagano nagnuti glavu u lijevo i desno, da uhvatiš svijetlo pri kojem je moguće čitati bijelo na bijelom, kino je u meni izazvalo bujicu osjećaja koje sam ostatak večeri pokušavala analizirati.

Film je gotov i pale se stare svjetiljke, kao u nekom starom filmu, možda u onom o Eviti Peron, kada građani počinju napuštati kino zbog vijesti o Evitinoj smrti, e, takvo je to kino: staro, klasično, ali naše zagrebačko!

Bila bi prava štreta da nam ga (opet) zatvore... Možda nema baš puno života, a ni puno filmova, ali pa dobro, ne moramo toliko jurcati za tim napretkom koji, čitamo u Metrou, ionako rezultira sve bržim propadanjem planeta na kojem živimo.

Odšetajte ovih dana do starog zagrebačkog kina, kupite kartu koja je za cijelu jednu čokoladu jeftinija od karte u drugim kinima, nema redova, nema gužve; ušetajte u prošlost, zauzmite bilo koje mjesto, a na izlasku recite "Do viđenja" gostoljubivom smiješku starca koji iznosi tek jednu zaostalu praznu kutiju kokica.