Upadljivi nedostatak medijskih reakcija popratio je nedavno potpisivanje sporazuma između Hrvatske gospodarske komore i njemačke grupacije Steinbeis o utemeljenju hrvatskog Centra za transfer tehnologija. Naizgled, posrijedi je značajni ekonomsko-politički iskorak u povezivanju znanosti i privrede. Odvija se u okviru šireg podunavsko-regionalnog projekta koji razvija pokrajina Baden-Württemberg u suradnji s EU. Ipak, nije sasvim jasno na koji način može i treba funkcionirati prenos znanja iz akademskih centara k tržišnim subjektima.

Za početak, pažnju privlači jedna eksplicitna nota iz pregleda dosadašnjih Danube Transfer Centera, kako se na engleskom nazivaju institucije-nositelji projekta u pojedinim zemljama. Već su osnovana dva DTC-a: u Slovačkoj pri Sveučilištu u Nitri, te u Rumunjskoj na Sveučilištu Cluj-Napoca. „Profesori na sveučilištu koriste Steinbeisov model kao mogućnost za razvoj osobnog biznisa uz njihov rad na sveučilištu", tumači se osnovni mehanizam dotičnog transfera tehnologije. No već ovdje treba primijetiti da je sličan prostor za dodatni rad sveučilišnih predavača u Hrvatskoj posljednjih godina urodio velikim teškoćama za ta ista sveučilišta.

Nedostatak domaće industrije

Kadar im se time počeo angažirati na honorarnim poslovima, uglavnom na privatnim visokim učilištima, dok im je osnovni rad u matičnim ustanovama, govoreći općenito, pretrpio štetu. Postavlja se stoga pitanje - nije li i DTC još jedan način za izvlačenje vrijednosti iz nezaštićenog javnog sektora, prema komercijalnim te privatnim poduzećima, i gdje je pritom država kao regulator? Sociolog ekonomije Toni Prug kaže za DW kako povezivanje znanstveno-istraživačkog sektora i poduzeća nije po sebi problematično. Ali, tako je samo ukoliko se projekti vode u korist pripadajuće ekonomije, a ne vanjskih „igrača".

„Brine nekoliko aspekata koji se ne mogu iščitati iz dokumenta o sporazumu s HGK-om. U nedostatku industrijske strategije, teoretski i u praksi, Hrvatska nema određenu bazu firmi koje bi bile spremne preuzeti nove tehnologije iz znanosti i razvijati ih dalje. Stoga je implicitno da će nosioci tih projekata u pravilu biti strane firme", smatra Prug, dodajući da su potonji u ovom slučaju povezani s velikim partnerom čija je baza u Njemačkoj, i koji ima pregled situacije u Europi zbog svojeg dugog postojanja i raširenosti.

„Hrvatska nije pokazala ni minimum strateške pameti da svoje firme koje imaju potencijal rasta njeguje i pomaže njihovom razvoju", nastavlja naš sugovornik, „već ih je dva desetljeća uništavala, raspračavala i jeftino rasprodavala najbolje djelove. Bez jasnih indikacija da će se s tim drugoročnim destruktivnim trendom prestati, teško je od ovakvih inicijativa očekivati bilo što više od dosadašnje prakse: potencijali stvoreni resursima domaćih fakulteta i drugih znastvenih ustanova - znači, primarno zajedničkim resursima hrvatskog javnog sektora - na pladnju će se servirati firmama zemalja centra Europe."

Gradnja kuće od krova

Prug strahuje da će se tako zloupotrebiti onaj nanesigurniji i najskuplji dio procesa stvaranja novih tehnologija - znastveno istraživanje: „Jer, njega ćemo ostaviti na teret hrvatskim javnim sredstvima i ponekom EU-fondu za znanost, dok će se potencijalne komercijalne nagrade servirati mreži partnera s kojom nas Steinbeis-Europa-Zentrum može spojiti. Zemljama centra će nove male hrvatske firme, koje bi se mogle i trebale stvarati od strane znanstvenika, biti na meniju kao izbor vlastitih strateških ulaganja u nove tehnologije."

Skeptičan je i ekonomski analitičar Guste Santini koji drži kako ozbiljne nacionalne ekonomije nikad ne zanemaruju strategiju povezivanja javnog znanja i privrede. „Nažalost, u Hrvatskoj se upravo znanost tretira kao nepotrebna djelatnost. Ona se snalazi koliko sama može, umrežuje se koliko vrijedi sa svijetom, ali u konačnici predstavlja trošak ukupnog društva, jer se ne koristi na dobar način. A tu je funkcija države nezamjenljiva, i tako je baš svugdje u svijetu. Ali kad ste ovdje zadnji put vidjeli da fakulteti sustavno te po zadatku istražuju mogućnosti u npr. prehrambenoj industriji, da iznose rješenja i daju preporuke", propituje Santini.

On je pritom mišljenja da HGK ovim sporazumom povlači logičan korak, ali upozorava da RH nema kontrolu nad onim što će se događati nadalje. „Uopće ne znamo kud će se i kako prelijevati znanje, pa ovo izgleda - iz perspektive društva i ukupnog sustava - kao gradnja kuće od krova, umjesto od temelja. Nije dovoljno samo povezati proizvođače znanja s proizvođačima robe, pa u cjelovitom pristupu bez kojeg nema progresa, jednostavno mora biti uključen i obrazovni sustav, a to sad nije slučaj. Iza takvih sveobuhvatnih projekata moraju stajati velike i jasne analize, a ovako nemamo ni priliku za ozbiljnu i aktivnu debatu, tek marketing", zaključuje ovaj analitičar.

Bogati bogatiji, siromašni siromašniji

Ipak, od Tonija Pruga smo zatražili podrobnije objašnjenje ekonomskih odnosa u Europskoj uniji, koje on vidi ključnim kontekstom za ovu temu: „Povijest dosadašnje integracije EU-a pokazuje da su bogatije države centra dobile puno više od novih članica. Razlika među njima se u mnogim socio-ekonomskim aspektima povećava, iako je smanjenje bio glavni argument ujedinjavanja. Ekonomska sfera se konstantno prikazuje kroz suradnju i međusobne koristi, takav je i jezik sporazuma HGK-a. No puno je češće slučaj da se radi o velikom nesrazmjeru, pa jedna strana ostvaruje ekstradobit, a druga zbog svoje podređene pozicije gubi šansu da se kvalitetnije razvije."

„Iluzorno je očekivati da će Steinbeis raditi primarno na pomoći hrvatskoj znanosti i firmama. Njegova pozicija, poslovi i kadroviranje ukazuju da se radi o firmi čija je uloga strateški promišljena od strane Njemačke i EU", riječi su ovog sociologa ekonomije s londonskog Sveučilišta Queen Mary. „A to ne bi bio toliki problem", poantira on, „da se i s hrvatske strane radi o pozicioniranju i narativu koji ostavljaju dojam razumijevanja vlastite lokacije u postojećim ekonomsko-političkim odnosima moći unutar razvojnog modela EU-a."