Osobito kad se zadire u nadležnost država, konačna odluka o trgovinskim sporazumima leži u nacionalnim parlamentima, stručno je mišljenje sudaca Europskog suda u Luksemburgu. Sud time zapravo daje nacionalnim parlamentima članica Europske unije pravo veta na svaki trgovinski sporazum koji se želi sklopiti na razini Europske unije. Na sud je dospio trgovinski sporazum koji EU želi sklopiti sa Singapurom i suci su mišljenja kako takav ugovor "ne spada u isključivu nadležnost" institucija Europske unije - mišljenje kakvo se čulo i iz Europske komisije za vrijeme spora oko trgovinskog sporazuma s Kanadom CETA, a ova odluka naravno vrijedi i za sporazum sa Singapurom i za sve buduće sporazume kojima teži EU.

Vlade članica same mogu odlučiti trebaju li takav sporazum prihvatiti i njihovi nacionalni parlamenti.

Razlog za takvu odluku leži u onoj nesretnoj želji zagovornika globalizacije da u slučaju spora neke kompanije ili investitora oko propisa neke države članice, o tome može odlučiti ne redoviti sud, nego "neovisno" tijelo.

Osobito o tako nečemu, misle suci u Luksemburgu, moraju moći odlučiti nacionalni parlamenti, a ne središnje institucije Europske unije.

Ne samo to, nego sud ne misli ni da su odredbe o stranim investicijama u pojedinim državama članicama u isključivoj nadležnost institucija EU-a.

Ne "ako hoćete", nego tako mora biti...

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker se pozivao na temeljne dokumente Europske unije gdje članice pristaju da onda zajednički sklapaju sporazume s trećima. Utoliko je bio mišljenja da je kod takvih trgovinskih sporazuma dovoljna suglasnost Europskog parlamenta i vlada država članica. Već i u slučaju sporazuma s Kanadom je pristao da o tome raspravljaju nacionalni parlamenti - citiramo Jean-Claudea Junckera: "Ako baš tako hoćete." A već i kod sporazuma CETA parlamenti su zapravo odlučivali tek o "drugom dijelu" sporazuma: onaj osnovni, koji na primjer obuhvaća carinske stope ili sigurnost međusobnih ulaganja, prihvaćen je na razini EU-a bez ikakvih nacionalnih rasprava.

EK strahuje kako bi ovlasti nacionalnih parlamenata praktično blokirale bilo kakve sporazume koji bi se sklapali na razini EU-a. Ta bojazan svakako nije neosnovana, ako se sjetimo pokrajinskog parlamenta Valonije bez čijeg odobrenja onda niti parlament Belgije nije mogao pristati na sporazum s Kanadom. Već i pomisao da svaki sporazum mora prihvatiti 27 nacionalnih parlamenata svakako vodi zaključku da će i postupak trajati mnogo duže - i da će se moći dogovoriti doista samo ono najosnovnije.

Ipak, čak i europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström je gotovo odmah nakon što je objavljena odluka Europskog suda preko društvene mreže - pozdravila tu odluku. Naime i Europska komisija se muči s pitanjem koje ovlasti zapravo ima i ova odluka "donosi nužno potrebnu jasnoću", piše povjerenica. Naravno da je spremna mnogo bliže surađivati s vladama država članica kako bi "našli put naprijed".

"Glavno da je završeno natezanje"

Protivnici globalizacije poput organizacije za zaštitu potrošača Foodwatch naravno da također pozdravljaju mišljenje najviše sudske instance u EU-u, ali isto tako žale da "dolazi prekasno". "Da je samostalno ponašanje Europske unije od početka bilo isključeno, povela bi se mnogo šira javna rasprava o sporazumima" koje sklapa EU.

S druge strane, Udruga njemačke industrije (BDI) možda nije osobito sretna tom odlukom, ali je u svakom slučaju zadovoljna što se konačno završilo natezanje u EU-u oko pitanja nadležnosti: "Sporovi koji se vode godinama u procesu ratifikacije su štetni. Unose nesigurnost i među poduzeća i među potrošače."

Predsjednica kluba zastupnika stranke Zelenih u Europskom parlamentu Ska Keller također misli da je to sad račun koji Europska komisija mora platiti zbog svoje tajnovitosti u pregovorima. Do posljednjeg trenutka se krilo i što se dogovara s Kanadom, a pojedinosti sporazuma TTIP s SAD-om - makar je sad, čini se, doista potrebno čudo da ikad bude sklopljen - krije se čak i od zastupnika Europskog parlamenta. "Pregovarački procesi o trgovinskim sporazumima su trenutno sve prije nego demokratski", misli Keller. Zato je potreban nadzor, dakle i nacionalnih parlamenata.

Konkretni i golemi problemi za Bruxelles

No sad i Europska komisija mora smisliti način kako da ubuduće poštuje ovu odluku Europskog suda. Jedno rješenje je doista da se teži manje ambicioznim sporazumima i da se potpuno isključe sve odredbe koje bi zadirale u nacionalna prava članica.

Ali EU želi surađivati i ima koristi od razmjene s trećim zemljama, osobito nakon protekcionističkih najava američkog predsjednika Trumpa. Osim Singapura se već naveliko pregovara o olakšanju razmjene s Japanom i Meksikom, a tu je i suradnja sa zemljama Mercosur koja okuplja gotovo sve glavne države Južne Amerike.

A onda je tu i sporazum koji će možda tek sad biti teško postići - a da ne ispadne "tvrđi" i od najtvrđeg betona: s Velikom Britanijom.

Odličan primjer je razmjerna sitnica u sporazumu koji se još treba postići s Londonom - problem Gibraltara. Tamošnje stanovništvo je zapravo s rekordnih 96% glasovalo za ostanak u EU-u, ali sad je raspoloženje na Gibraltaru sve prije nego naklonjeno Europi. Jer, Bruxelles je to pitanje "povjerio" Španjolskoj. A ako parlament u Madridu bude odlučivao i o čitavom sporazumu s Velikom Britanijom...