Teško je poslije smrti umjetnika, slikara napisati nekoliko posve novih rečenica koje bi omogućile pristup i razumijevanje njegovog likovnog opusa. Još je teže valorizirati njegovu ulogu i važnost u neposredno protekloj likovnoj produkciji.

Okružen s tih nekoliko jednostavnih i okrutnih dilema razmišljam o nedavno preminulom hrvatskom slikaru Marijanu Binguli i o njegovom zanimljivom opusu koji broji preko dvije tisuće djela u različitim tehnikama.

Marijan Bingula rođen je 1943. godine, umro je krajem prošle 2021. godine u domu kraj Vrbovca.

Dio svoje mladosti,do 16. godine proveo je u Dječjem domu u Selcu, upisuje se u Zagrebu u Srednju školu primijenjih umjetnosti,gdje pokazuje svoj raskošni talent i svestrane mogućnosti.

Osobito važan element njegova života jest i odnos, često složen i problematičan s autoritarnom majkom.

Izlagao je na mnogim izložbama, no, izvan središta likovnih zbivanja i nekako ostao po strani držeći se čvrsto svojih artističkih principa, ne uklapajući se u dnevne tijekove.

Pa i sada nakon njegove smrti, pitamo se, gdje je pravo mjesto Marijana Bingule, gdje smjestiti njegov bogati opus?

Odgovor je nakon suočavanja s mnoštvom Bingulinih slika jednostavan, on je posve izdvojena, samosvojna likovna pojava o kojoj će ubuduće itekako trebati voditi računa kada govorimo o slikarstvu, umjetnosti u proteklim desetljećima.

Marijan Bingula slika trenutak, sjećanje na pogled prema kući na obali, prema moru, prema planini,rijeci, licu u portretu,gradu, polju,prirodi, posebice u akvarelu, služeći se vješto nenametljivim kolorom.

Bingula slika svoj osobni doživljaj prostora koji ga okružuje, svijeta u kojem živi, on je slikar jedinstvene atmosfere, kreator čudesnog i nepovljivog trenutka koji će živjeti samo u našoj memoriji.

Opus Marijana Bingule može biti zanimljiv i današnjoj publici.

Njegov omiljeni motiv trenutka tišine i kontemplativnosti u zagonetnom krajobrazu izaziva u promatraču mnoštvo emocija, u susretu s njegovim duboko i iskreno doživljenim motivima oživotvorenim na slikama, promatrač ne može ostati bez reakcije i sam poželi uroniti u volumen slike, zaogrnuti se prozirnim plaštem tišine i svekolikog sklada.

O složenom opusu Marijana Bingule valjalo bi govoriti u trenucima prezentacije odabranih djela u adekvatnom prostoru (koji mu je za života bio dalek) i uspješno približiti njegovu osobenu likovnu misao javnosti jer slikar to i zaslužuje, pa makar i nakon smrti.

Istodobno, svako Bingulino djelo nosi u sebi jedinstveni autorski i teško usporedivi karakter umjetnika, stvaratelja u svakoj njegovoj slici nalazi se djelić njegove iznimne artističke osobnosti.

Bilo bi sjajno omogućiti opusu Marijana Bingule da izroni na svjetlo dana i približi se mnogim ljubiteljima umjetnosti.

Bingulino slikarstvo valja svakako ponajprije otrgnuti od zaborava i valorizirati ga iznova.