Svijet je 1991. bez daha pratio zbivanja u Moskvi. Na ulice su izašli tenkovi. Organizatori vojnog udara htjeli su svrgnuti prvog čovjeka Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova. Nisu uspjeli. Tako se raspao Sovjetski Savez, višenacionalna država nastala na sili, koja se prostirala od Lvova na zapadu Ukrajine, do Vladivostoka na dalekom istoku.

Nakon neuspjelog puča Sovjetski Savez nitko nije mogao spasiti. Izgledalo je da su imperijalno razmišljanje i hegemonijalni instrumenti iščezli iz repertoara ruske politike. No, to se brzo promijenilo. Sve države proizašle iz Sovjetskog Saveza osjetile su to na svojoj koži. Trenutno to posebno osjeća Ukrajina. Na jugu je Rusija izvršila aneksiju Krima, a uz rusku pomoć separatisti su zaposjeli Donbas na istoku. Ukrajina se 25 godina od proglašavanja neovisnosti još uvijek hvata u koštac s Moskvom.

Strah od ukrajinskog scenarija

Neuspjeh puča je sovjetskim republikama donio slobodu. Ukrajinski parlament je 24. kolovoza 1991. proglasio neovisnost, taj primjer su slijedile Bjelorusija i druge države, dok su Litva i Gruzija neovisnost proglasile prije toga. Formalno su se Kijev i Moskva brzo razdružili. Međutim, Ukrajina se dugo kolebala da li da se prikloni Rusiji ili Zapadu. Tek su stalno gospodarsko i političko uplitanje Rusije, ali i vojna intervencija na Krimu 2014. konačno odbile Kijev od Moskve.A tamo su sjećanja na puč pomiješana s podijeljenim osjećajima. Malo ljudi je došlo na skup koji je obilježio tadašnja zbivanja. Kraj Sovjetskog Saveza za mnoge Ruse još uvek predstavlja tragičan događaj, pošto njihova zemlja od tada više nije imperij koji si uzima za pravo da u ime neke ideologije zaposjedne druge nacije. Sjećanje na puč je iz drugog razloga neugodno vlastima. Naime, tisuće Rusa su se tada hrabro i na demokratski način suprotstavile grupi časnika tajne službe i vojske. Ljudi iz te grupe i dan danas vedre i oblače u Rusiji. Oni se ničega toliko ne boje kao demokratskog narodnog pokreta poput onoga u Ukrajini.

Dok Bjelorusija pod predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom sve do danas stagnira, u Ukrajini se posljednjih godina razvio jak nevladin sektor. On vrši pritisak na predsjednika Porošenka i njegovu vladu da provedu reforme i približi se Europskoj uniji. Unatoč uspjesima koji su postignuti u Ukrajini, tamo još vlada korupcija. I oligarsi su ponovno pronašli svoje mjesto. Reforma pravosuđa je spora. Izborni sustav je problematičan.

Rješenje nije na vidiku

Najveći problem je konflikt sa Rusijom. Dugoročno taj sukob može dodatno destabilizirati zemlju, čak bi je mogao i egzistencijalno ugroziti. Trenutno nisu na pomolu politička rješenja ni za Krim niti za Donbas. Ni Moskva ni Kijev nisu napravili sve da u djelo provedu mirovni sporazum iz Minska. Pritom je Rusija u boljoj poziciji. Zato je Ukrajini potrebna međunarodna podrška.

Ne bi trebalo gajiti iluzije da će Moskva u dogledno vrijeme povući svoje jedinice iz Ukrajine i Kijev pustiti na miru. Preduboko su u glavama političara iz Kremlja usađene imperijalne ideje.