Od kako se mogu sjetiti, EU odzvanja posmrtno zvono. „Članice će se posvađati oko čelika", „EU će se raspasti zbog kvota za ulov ribe", „EU će propasti zbog migranata". Lamentacije su stare i postaju sve glasnije.

Kao istočni Europljanin poznajem sve to iz drugog izvora: prije tridset, četrdeset godina je i Moskva svakog dana najavljivala smrt Europske zajednice. Nakon kratke stanke, Kremlj to čini opet i danas. Već onda su mnogi Bugari i istočni Europljani vjerovali tim najavama iz Moskve. Danas to opet čine.

Ta vječita ista dijagnoza u mnogim Europljanima stvara dojam kako „nešto nije u redu". Taj dojam nije posve pogrešan. To se može povezati sa uzrečicom da „ako netko pati od manije proganjanja, to ne znači da ga nitko ne proganja". Preneseno na EU: priče o njenom brzom kraju su besmislice. Usprkos tome, Unija ima golem problem.

Taj problem, kao i kod svih kompleksnih struktura koji prolaze kroz krizu, se prvo vidi na njenim šavovima. Već dugo poznajemo probleme na jugu Unije: dugove Grčke, Italije, Španjolske i Portugala (nadajmo se, ne ubrzo i Francuske) Na zapadu se u obliku Brexita otvorila teška rana. A na istoku škripi na mnogo mjesta: u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj.

Da li je EU doista na bolesničkoj postelji? Ne, ne doista. Ona tek pati od prevelike potrebe za konsenzusom, baš kao i od nedostatka jasno definiranih ciljeva. I konsenzus i cilj je zapravo opis budućeg stanja, dakle osnovni elementi politike. Ali ta dva pojma se temeljito razlikuju: cilj opisuje ono što bi trebalo biti, konsenzus za razliku od toga obuhvaća samo ono što nipošto ne bi trebalo biti. Cilj ukazuje na sagledivu budućnost, ali stvara tek nejasan pojam zajedništva. Dok konsenzus pak ukazuje na nejasnu budućnost, ali zato stvara trajan pojam „našeg". U tom očištu jedno postaje jasno: u današnjoj Europskoj uniji ne živimo onako kako bi htjeli, nego onako kako možemo.

Ali kod tih rasprava se ne pomičemo ni milimetar naprijed. Jer diskutiramo samo o onome što ne bi trebali učiniti, a ne što bi trebali. Ta jalova potraga za negativnim konsenzusom potkopava europski temelj i stvara duboku skepsu. Tako nastaje sve rašireniji osjećaj kako je Europa kronično bolesna i bez ikakve nade za preživljavanje.Kriza ne pogađa čitav liberalni temelj, ideje slobode, pravne države, ljudskih prava, osobne odgovornosti i tako dalje... Nego samo dio liberalnog nadgrađa. Njih treba njegovati i na njihovim osnovama treba čistiti zajedničku kuću, prozračivati, donositi nov namještaj. U svakoj novoj krizi već iz navike tražimo zaštitu u iluziji da prvo moramo dugo razmišljati i raspravljati kako bi nakon toga već po prirodi stvari donijeli ispravnu odluku - trenutno kod pitanja izbjeglica.

Zato konačno moramo prestati sa potragom za negativnim konsenzusom. Trebamo potpunu suprotnost: trebamo polarizaciju. Suprotstavljene političke opcije koje možemo odmjeriti, a ne to vječito traženje rješenja koje će sve zadovoljiti i zapravo biti samo pola rješenja. Na primjer, trebamo se odlučiti za ili protiv atomske energije, a ne da problem stalno krijemo iza brbljarija o „energetskoj mješavini". Trebamo se složiti oko političkog rješenja, a ne se uvijek pouzdati na vječito „sa jedne strane - sa druge strane" stručnjaka.

Jer u naporima da politiku zamijenimo stručnjacima smo otišli predaleko. Pali smo u naivno vjerovanje kako postoji „ispravna politika utemeljena na stručnom znanju". Ali eksperti nisu u stanju odgovoriti na najvažnija pitanja. Ima smisla pitati stručnjaka koliko treba trajati jedan školski sat. Ali na pitanje „trebaju li svi učenici imati vjeronauk", stručnjaci nisu u stanju dati odgovor.

Daleko sam od toga da psujem „plačljive liberale" i da zagovaram odlučne macho-vođe. EU je savez za zajedničku budućnost. Ali problem je da je upravo ta budućnost u krizi. A bolesna budućnost se može nadomjestiti samo novom vizijom budućnosti.

Gdje da počnemo? Sasvim jasno: kod središnje političke moći. Zamislite da postoje sveopći, neposredni izbor europskog predsjednika gdje će onda sudjelovati stotine milijuna građana EU. Tim izborom bi građani mogli imati neposredan utjecaj na budućeg predsjednika i time na političku moć. A ako se Europljani konačno mogu izraziti o nadnacionalnoj političkoj moći, onda će automatski preuzeti i odgovornost za buduću politiku EU. Tako nastaje ljekovito polariziranje, tok koji bi umjesto nepreglednih, polemičarskih europskih birokrata koji su daleko od realnosti postavio stvarne odnose snaga.

A kada smo jednom stvorili takav novi centar moći, onda možemo promatrati što čini, a ne što namjerava činiti, o tome diskutirati i utjecati na to. Dosad smo težili miru, a ne sukobu. Pritom bi obrnuti put bio mnogo plodniji: prvo sukob, a onda razumijevanje. Da li su građani tako daleko da to shvate? Tu sam skeptičan. Europa mora to pokušati. Da su se Sjedinjene Američke Države svojedobno odlučili za međudržavnu komisiju, a ne za predsjednika, već bi odavno propali.

Dakle, drage europske sugrađanke i sugrađani: ne treba nam lijek. Europa nije bolesna. Ono što trebamo je prije svjež vjetar. I prije svega, trebamo si podariti vlastitu budućnost. EU je povijesno dostignuće i jedina pozitivna perspektiva za stotine milijuna ljudi. Ona je jedino pretekla samu sebe i sad mora nadoknaditi taj gubitak: ne oklijevajući, nego odlučno.

Andrej Rajčev je bugarski filozof, sociolog i spisatelj. U svojoj domovini je svadljivi politički analitičar poznat i kao komentator na televiziji.