Politika strogih mjera štednje ima razarajući učinak na zdravlje ljudi u Europi i sjevernoj Americi, povećava stope samoubojstava, depresiju, pospješuje zarazne bolesti te sužava pristup lijekovima i medicinskoj skrbi, pokazuje istraživanje Davida Stucklera, političkog ekonomista na Sveučilištu Oxford, i Sanjaya Basua, profesora medicine i epidemiologa na Sveučilištu Stanford.

U radu koji će biti objavljen ovaj tjedan, istraživači upozoravaju na više od 10 tisuća samoubojstava i do milijun dijagnosticiranih slučajeva depresije u razdoblju koje nazivaju velikom recesijom, koju prate mjere štednje diljem Europe i sjeverne Amerike.

U Grčkoj, potezi poput rezanja proračuna za prevenciju HIV-a koincidiraju s rastom učestalosti virusa za više od 200 posto od 2011. godine, što je djelomično potaknuto i povećanjem zloporabe droga uslijed 50-postotne stope nezaposlenosti mladih, kažu istraživači.

Grčka se suočila i s povratkom malarije, nakon smanjenja proračuna za prskanje komaraca.

Više od pet milijuna Amerikanaca izgubilo je pristup zdravstvenoj skrbi tijekom najnovije recesije, tvrde istraživači, dok je u Velikoj Britaniji, oko 10 tisuća obitelji gurnuto u beskućništvo zbog vladinih proračunskih rezova.

"Naši političari moraju ozbiljno, a u nekim slučajevima duboko i temeljito, razmotriti zdravstvene posljedice izbora svoje ekonomske politike", kaže David Stuckler, viši istraživač na Sveučilištu Oxford i suautor istraživanja "Zašto štednja ubija?".

"Štete koje smo ustanovili kao što su povratak malarije i napredovanje HIV-a, manjak osnovnih lijekova, gubitak zdravstvenog osiguranja te epidemije alkoholizma, depresije i samoubojstava koje su se mogle izbjeći, govore kako stroge mjere štednje imaju razarajući učinak", kaže Stuckler.

I njegove prethodne studije objavljene u časopisima, kao što su The Lancet i British Medical Journal, povezale su rastuće stope samoubojstava u nekim dijelovima Europe s učincima mjera štednje, a Suckler je otkrio i da se epidemija HIV-a širi zbog rezanja u službama koje se bave ugroženim osobama.

Stuckler i Basu smatraju da negativne javno-zdravstvene posljedice nisu neizbježne, čak i tijekom najgorih ekonomskih katastrofa.

Koristeći podatke iz američke velike depresije 1930-ih i postkomunističke Rusije, a na nekim primjerima i iz sadašnje gospodarske krize, tvrde da epidemije ne moraju biti neizbježni pratilac financijskih kriza, ako vlade učinkovito reagiraju.

Za primjer uzimaju Švedsku koja je aktivnim mjerama zapošljavanja smanjila broj samoubojstava tijekom recesije, unatoč velikom porastu nezaposlenosti. U susjednim zemljama bez takvih programa, uočava se velik porast samoubojstava.

Tijekom velike depresije 1930-ih u SAD-u svakih dodatno izdvojenih 100 dolara unutar programa New Deal smanjili su broj umrlih na tisuću novorođenih za 20, broj suicida smanjili su za četiri na 100 tisuća te doveli do 18 manje umrlih od upale pluća na 100 tisuća stanovnika, podsjećaju istraživači.

Zaključuju da pogoršanje zdravlja nije neizbježna posljedica ekonomske recesije već politički izbor.