Sociolog sa zagrebačkog Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" Ivan Rogić smatra da "ožujski prosvjedi" u Hrvatskoj nisu nenadani, da su ih potaknule skupine u kojih izvedba događaja prethodi i obuhvaća planiranje događaja, da je sjecište raznolikih prosvjeda otpor modelu neoliberalnog kapitalizma te da njihove posljedice nisu baš predvidive, piše Hina.

"Premda se hrvatskoj javnosti preko nekih medija sugerira da su 'ožujski prosvjedi' u Hrvatskoj izvorna novost, raspoloživi analitički uvidi pokazuju da nije tako", izjavio je, dodavši kako mnoge analize stajališta hrvatskih građana o društvenim ustanovama, napose političkim i državnim, pokazuju kako je više od jednog desetljeća na djelu postupan gubitak povjerenja u te ustanove. Smatra kako se nakon Domovinskog rata učvrstilo dvojno društvo - s političkim sektorom i njegovim klijentima "gore" te ostatkom društva "dolje".

Prosvjedi se ne mogu smatrati neočekivanima, jer su zapravo otisci nagomilana nepovjerenja, kaže Rogić, objašnjavajući kako su im prethodili različiti sektorski prosvjedi.

Po njegovim riječima u tim prosvjedima važniju ulogu odigrale su četiri skupine: facebookovci, subkulturna skupina koja se iskazala na športskim terenima i karakterizira je teatralizacija sukoba, što potvrđuje "šoranje" s policijom te paljenje zastava i slika političara, zatim revolucionari željni "direktne akcije".

"Premda se hrvatskoj javnosti preko nekih medija sugerira da su 'ožujski prosvjedi' u Hrvatskoj izvorna novost, raspoloživi analitički uvidi pokazuju da nije tako", izjavio je sociolog Ivan Rogić.

"Uočava se kako su se toj skupini pokušali približiti i neki saborski zastupnici, koji teško izlaze na kraj u okvirima demokratskog bontona sa svojom 'revolucionarnom', da ne kažem komesarskom naravi", rekao je.

Glede skupine facebookovaca, Rogić smatra kako je njihov model izvedbe nastao izravnom imitacijom prosvjedničkog ponašanja u sjevernoafričkim državama i pritom je zanemariva činjenica da u Hrvatskoj nema političke diktature.

Četvrtoj skupini prosvjednika pripadaju hrvatski branitelji, čije je nepovjerenje posebno osnažila praksa Međunarodnog suda u Haagu, kao i praksa hrvatskih pravosudnih ustanova. Opisanim skupinama treba dodati, kako napominje, i petu - različite prigodne skupine stvarnih i samozvanih žrtava tranzicije.

"Iako od kraja devedesetih teče proces preinake hrvatske države po pravilima neoliberalnog modela, predmet otpora prosvjednika nisu, međutim, ni velike koorporacije, ni banke, ni medijski monopolisti, kao ni pojedine kolonijalne mreže skrivene u sektoru civilnog društva", napominje Rogić. Procjenjuje kako prosvjedi mogu biti jedan od poticaja prema trima osnovnim modelima u budućnosti - preinaki neoliberalnog modela, demagoškom upravljanju bijedom s obnovom "jugosfere" te potrazi za nadmašivanjem neoliberalnog modela.

Smatra kako nije isključeno da se prosvjedi na određenim europskim adresama protumače kao korisni dokazi nepripravnosti Hrvatske na članstvo u EU i pokušaja premještanja Hrvatske u "jugosferu", kako je to skicirano početkom ovog stoljeća. U tom slučaju i sada manjkave mogućnosti hrvatskog društva da upravlja razvojem odozdo bile bi zapriječene, a optimizacija nacionalnih ciljeva podredila bi se ciljevima "jugosfere", po uvriježenim mehanizmima u prijašnjim razdobljima.

Ivan Rogić objavio je, uz ino, knjige Tehnika i samostalnost, Urbani izazovi, Infrastruktura kao razvojni izazov u većim hrvatskim gradovima (skupina autora), Kuća pokraj mora: povremeno stanovanje na hrvatskoj obali (skupina autora).