Mirenje ili medijacija u Hrvatskoj nije novost. Postoji još od 2003. godine kada je regulirano Zakonom o mirenju, no i prije tog zakona neke su velike tvrtke unutarnje sporove rješavale na ovaj način. „Mirenje nije alternativa sudovima, već je alternativa neuspjelim pregovorima", priča u razgovoru za Deutsche Welle predsjednik Hrvatske udruge za mirenje, izmiritelj Srđan Šimac. Doznajemo tako da se u Hrvatskoj provede oko 500 postupaka mirenja godišnje. Naš je sugovornik ujedno i sudac Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pa kaže da na suđenjima i mirenjima postiže podjednak uspjeh - postupci mirenja završavaju nagodbom u 60% slučajeva. Ne smeta ga što se u sudnici i dvorani za mirenje radi o sasvim drugačijim principima. „Od onih sam sudaca koji je uočio da bi suđenje trebalo biti posljednje rješenje. Mogu 'promijeniti šešir' pa kad izađem iz sudnice mogu prestati odlučivati tko je u pravu te pomažem strankama da same riješe svoj spor", objašnjava.

Konflikt je „okej"

Na prvu, mirenje zvuči više nego dobro, skoro pa bajkovito u odnosu na teške priče iz sudnice i razorene odnose koji ostaju nakon njih. I to je, kaže Šimac, razlog da ga se svi plaše, dok mu je najslabija karika to što je dobrovoljno. U ovakve se postupke ipak ulazi u dobroj vjeri, posebno kada se radi o strankama koje su u trajnom odnosu; rodbinskom, susjedskom, suvlasničkom, koautorskom...

U praksi, medijacija počinje prijedlogom za mirenje koji mogu pokrenuti obje stranke ili samo jedna. U potonjem slučaju, drugu stranku valja uvjeriti da na njega pristane, a onda obje stranke trebaju izabrati miritelja kojemu vjeruju. On pak ne donosi nikakvu odluku. Njegov je jedini posao navoditi stranke da iznesu sve što ih muči, sve ono što smatraju važnim za postupak i dovesti ih do točke u kojoj će same iznaći rješenje svojeg problema. Posebno je to iskustvo za koje Šimac kaže da omogućuje obnovu komunikacije u ozračju u kojem se nikoga ne napada i u kojem svatko ima pravo na mišljenje.„Za sve te ljude suđenje bi značilo i kraj odnosa, jer se u njemu odlučuje tko je u pravu, a tko nije; tko je pobjednik, a tko je gubitnik. U mirenju to ne radimo. Često iz njega stranke izađu s popravljenim odnosom pa čak i nastavljaju suradnju. Naša poruka jest da je konflikt u redu, on nije problem, već kako se prema njemu odnosimo", priča nam sudac koji kaže da je pravna profesija naučila ljude da sporove umjesto njih treba riješiti netko drugi.

Na sudu se ne govori o emocijama

Jedna od odvjetnica i registriranih izmiriteljica koja strankama uvijek ukaže na mogućnost mirenja je Vlatka Cikač iz Zagreba. „Kod nekih stranaka informacije o mirenju izazovu veliki interes, pa žele odmah pokušati mirenje. Neke stranke mirenje apriori odbijaju, pa interes za mirenje pokažu u nekoj kasnijoj fazi sudskog postupka. No, u praksi sve više stranaka pokazuje interes za mirenjem i sve češće ga žele primijeniti u rješavanju svog spora", priča ova odvjetnica za DW i dodaje da se mirenja mogu uspješno koristiti u cijeloj lepezi pravnih sporova. „Mirenje je vrlo primjenljivo u radnim i kolektivnim sporovima; zatim u obiteljskim sporovima osobito kod podjele bračne stečevine; te kod rješavanja međususjedskih sporova oko vlasništva i međa.

Odvjetnica Cikač vrlo važnim smatra to što u postupku mirenja stranke imaju mogućnost iznijeti svoje prave interese i imaju priliku govoriti o svojim emocijama. „To je nešto o čemu se u sudskom postupku ne vodi računa, jer sud sudi na temelju činjenica i dokaza. U postupku mirenja izmiritelj ima upravo taj važan zadatak da primjenom različitih komunikacijskih tehnika, različitih vrsta pitanja i primjenom različitih komunikacijskih vještina, pomogne strankama da izađu iz 'ukopanih pozicija' i da počnu otvoreno razgovarati o svojim emocijama, o svojim interesima, i u konačnici o mogućem rješenju spora."Mirenje se pokazuje i kao efikasan način rješavanja sporova između trgovačkih društva, naročito kada su u pitanju nepodmirena novčana potraživanja ili pak neizvršene ugovorne obveze." Odvjetnica navodi i područje obiteljskog poduzetništva kao vrlo pogodno za mirenja, budući da u njemu postoji puno „sporova" koji se ne iznose pred sudove ili druga tijela, ali kojima je potrebno ispravno pristupiti te ih riješiti na najbezbolniji i na najefikasniji način za svaku osobu uključenu u spor. Izmiritelj Šimac pak navodi slučajeve u kojima su se roditelji nakon razvoda braka mirenjem dogovorili oko vremena koje će provoditi s djetetom, pa čak i ako je sudska odluka drugačija.

A kada stranke dođu do prihvatljivog rješenja, najčešće je to unutar tri sastanka, valja sklopiti nagodbu koja je kao i svaki drugi ugovor. Budući da sadržaj nagodbe određuju same stranke, one ju i dobrovoljno izvršavaju. Ugradi li se u taj dokument i ovršna klauzula, on je i ovršna isprava, baš kao i sudska presuda.

Izmiritelj može postati skoro svatko

Ono što iznenađuje mnoge jest da izmiritelji ne moraju biti suci, pa čak ni odvjetnici, iako su potonji najčešći. Sve su profesije dobrodošle i sve u postupak mirenja mogu donijeti svoja specifična znanja, primjerice iz psihologije, komunikologije ili upravljanja konfliktima. Izmiritelj mora „zaraditi" certifikat i to osnovnom obukom koja traje 40 sati, te dodatnom obukom od 20 sati svake dvije godine. „Mirenje ne isključuje suđenje. Ali događa nam se da stranke koje su odustale od mirenja nakon par mjeseci jave da su spremne za nagodbu koja je bila na stolu u postupku mirenja. Ako ne uspiju, onda uvijek ostaje sud", kaže izmiritelj Šimac.

Strogo povjerljivo

Postupak je, doznajemo, i cjenovno prihvatljiv za stranke. Za najveće sporove je troškovnikom Udruge predviđen neto trošak od sedam tisuća kuna. To su još uvijek mali iznosi, pogotovo kad se radi o tvrtkama, a kada se radi o socijalno ugroženim strankama, izmiritelji će raditi i besplatno.

Uz sve to, postupci mirenja u Hrvatskoj su još uvijek rijetki no odvjetnica Cikač pak primjećuje sve veći interes medija za ovu temu kao i to da sve više stranaka u sporu znaju da se za pokretanje mirenja mogu obratiti bilo sudu, bilo nekoj instituciji koja vodi Centar za mirenje ili ovlaštenom izmiritelju koji se bavi mirenjem u području određenog spora.

Novinari koji se žele baviti ovom temom ipak nailaze i na jednu prepreku - gotovo je nemoguće pronaći sugovornika među strankama koje su postigle nagodbu u dvorani za mirenje. Prema riječima suca Šimca, to je razumljivo, jer mirenje često pokreću stranke koje ne žele javnost suđenja, pogotovo ako se radi o obiteljskim sporenjima. Štoviše, od odvjetnice Cikač doznajemo da se često i sav materijal korišten u postupku uništava. „Primjenjujemo načelo povjerljivosti, koje osigurava strankama da se određene informacije iznesene za vrijeme mirenja ne mogu koristiti kao dokaz u eventualnim drugim postupcima." A kako stranke same dolaze do sadržaja svoje nagodbe, pri čemu izmiritelj nema ovlasti nametnuti rješenje, i njegove bilješke iz postupka postaju bespredmetne pa ih uništava, zaključuje odvjetnica Cikač.