Mio Vesović svakako je jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih fotografa, slobodno se može reći, precizni i nadahnuti zapisivač događaja u skokovitom putovanju kroz vrijeme, kroničar jednom riječju, osoba koja po svom izboru bilježi (na svoj način) ključne, bitne događaje u danima s kojima su obilježeni, nastojeći uvijek odabrati ono što je najvažnije.

Danas kada gledamo Vesovićeve fotografije iz proteklih vremena (da li i svršenih?), odajemo priznanje njegovom izvrsnom osjećaju za odabir teme, jer na njegovim fotografijama prepoznajemo događaje, fragmente zbivanja koji nam se danas izgledaju važnim jer ona druga dešavanja već su završila u ropotarnici povijesti, unatoč sve uvaženosti i dramatičnosti koja ih je krasila.

Danas nam se čini značajnim vidjeti fotografije nekadašnjeg popularnog glazbenika s upitnim pogledom ili sportaša kako izlazi iz bazena ili golu stražnjicu poznatog performera ili pak ruku koja izviruje iz crne limuzine ili pak grupu mladih glazbenika koji naviješćuju novo, novo....

Ne, ne sjećam se više tih ljudi, oni su povijest ili su pak posve ispali ili su istisnuti sa zgusnutih stranica Historije, ali s Vesovićeh slika nadire, izvire proteklost, vrijeme koje je nestalo, potrošeno, izgubljeno, skriveno,raznoliki sjaj simbola, mnogi probuđeni sentimenti, glasovi, kojih se tako dobro sjećamo a samo su ponekom važni, bezimena lica, neka prepoznajemo, izviru i pojavljuju se zvuci koji svjedoče o tome vremenu, ponekad mu se smijemo a ponekad nam se lice zgrči, čujemo zvuke koji bolje od bilo čega govore o vremenima koje sadrži crno bijela Vesovićeva slika od prije nekoliko desetaka godina.

Krhotine sjećanja na upečatljivim Vesovićem fotografijama izazivaju u gledatelju željenu ili neželjenu reakciju, neke možemo a druge ne možemo obuzdati, prikriti, umanjiti i nekako se s nelagodom na njih više ne obazirati.

Ističem Vesovićevu lakoću fotografiranja, njegovo nenametljivo kretanje kroz prostor vremena i tankoćutni osjećaj za trenutak, kada i gdje se pojaviti, što i kako snimiti.

Obilje sjajnih Vesovićevih fotografija čini skladan ciklus istinskog autora, zaljubljenika u foto aparat, umjetnika s karakterom i osebujnim autorskim pečatom.

Unatoč tehničkim mogućnostima raznolikih foto aparata i njihovoj brojnosti, kao i uvijek i danas možemo govoriti tek o nekolicini vrsnih fotografa i ukazivati na njihovo djelo, koje valja uzimati kao mjeru kvalitete.

Ipak recimo i ono gotovo beznačajno, na fotografijama se najbolje očitava, opaža, osjeća protok, fijuk vremena, pa tako i na Vesovićem i uvijek se poluglasno pitamo, „zar je toliko vremena već prošlo" i naravno, sami sebi ne vjerujemo iako su činjenice pred nama.

Fotografije koje gledamo uvijek izviru iz i pripadaju prošlosti i nesumnjivo govore najprije o ljudskoj krhkosti, ljudskoj prolaznosti na ovome svijetu, općenito fotografije najrječitije govore o našoj slabosti i kratkotrajnosti.

Ipak, bilo je lijepih, ugodnih trenutaka, fine glazbe, ljepote i to su dijelovi mozaika koje vidim na Vesovićevim fotografijama, ponešto lijepoga s kraja jučerašnjeg dana.