Human Development Index HDI (u nešto slobodnijem prijevodu: Indeks razvoja čovječanstva) je instrument kojim Program Ujedinjenih naroda za razvoj mjeri perspektive stanovništva u pojedinim zemljama članicama. Do devedesetih godina prošlog stoljeća se kao mjerilo uzimao tek nacionalni dohodak po glavi stanovništva, ali od onda se ovaj indeks neprestance usavršava. On uključuje i prosječni prihod, ali i vrijeme školovanja, očekivanu životnu dob i čitav niz drugih elemenata u razvoju, od pristupa vodi i električnoj energiji pa do stope pismenosti.

Indeks je razradio pakistanski ekonomist Mahbub ul Hak, a i naš sugovornik Selim Jahan je stručnjak u tom području. On je direktor ureda HDI pri UN-u u New Yorku i autor je desetak knjiga i čitavog niza članaka o razvoju čovječanstva.

DW: Najnoviji izvještaj je objavljen ovog utorka (21.3.) u Stockholmu i čini se da nema velikih razlika od izvješća prethodnih godina...

Selim Jahan: Ne bih rekao da ima velikih razlika, ali je ipak bilo pomaka. Neke zemlje, kao što je Rumunjska su se pomakle u skupinu veoma visoko razvijenih zemalja, zemlje kao što su Uzbekistan su iz srednjih dospjele u visoko razvijene, a Nepal, Pakistan ili Kenija su sa niskog došle u kategoriju srednje razvijenih zemalja.

DW: Ako pogledamo zemlju kao što je Sirija, koliko će joj sad trebati da se vrati na stanje prije rata?Kao što se moglo i očekivati, države kao što su Sirija, Libija i Jemen su pale na ljestvici i po sadašnjem stanju i po perspektivama za njihove građane zbog sukoba koji se tamo vode. Tu je i Afrika i ako se zbroje sve zemlje, onda je njihov HDI od 1990. do 2015. narastao za 31%. Na primjer u Senegalu je od 2010. do 2012. porastao broj kućanstava sa pristupom električnoj energiji sa 17 na 90 tisuća - što je golem napredak.

Ne mislim da je tu pitanje koliko će joj trebati vremena, nego što je uzrokovalo taj pad. A pad može biti uzrokovan iz tri razloga: prvi je oružani sukob ili ekstremizam. Ako se to dogodi onda je veoma teško vratiti se na stupanj razvoja kakav je bio recimo prije pet godina. Drugi uzrok je kriza u ekonomskom sustavu. Ako je zemlja malena, ovisi o stranoj pomoći i kriza može dovesti do pada indeksa. Treći izvor može doći od klimatske promjene, makar ne znamo moguće razmjere tog elementa. Ali neki trendovi su alarmantni. Na primjer, ako ne uspijemo ostvariti klimatsku promjenu do 2030. će još 100 milijuna ljudi živjeti u krajnjem siromaštvu.

DW: Ovogodišnje izvješće se posebno osvrće na skupine koje razvoj sustavno zaobilazi. Tko su oni?

Skupine koje smo posebno istakli su žene i djevojčice, indigeno (domorodačko) stanovništvo, etničke manjine, invalidne osobe i LGBTI populacija. A brojni su razlozi zašto ih se ostavlja nerazvijenima. To može imati veze sa socijalnim normama i diskriminacijom u zakonima ili ponašanjem čitavog društva. Na primjer, indigeno stanovništvo predstavlja 5% svjetskog stanovništva, ali kod njih je 15% stanovništva koje živi u ekstremnom siromaštvu. Ako pogledamo zakone, u čak 18 zemalja žene još uvijek trebaju dozvolu muževa da se zaposle. Svake godine se udaje 15 milijuna djevojčica mlađih od 18 godina, jedno takvo dječje vjenčanje svake dvije sekunde. A to neminovno uništava sve njihove potencijale, ograničava razvoj i zatire njihove mogućnosti. Tako tu ima i diskriminacijskih zakona koji u svojem osnovu djeluju kao prepreka razvoju.

DW: To nije prepreka za pojedince, nego je to gubitak i za čitavo društvo...

Apsolutno! Jer svugdje gdje je neka skupina na gubitku, to je gubitak za čitavo društvo. Uzmite samo žene i djevojke: ne možete težiti trajnom razvoju, ako on isključuje čitavu polovicu stanovništva. To je jednostavno tako.

DW: Postoje različite teorije što ovakav indeks razvoja uopće treba sadržavati. Koliko je važno razlikovati kvantitet od kvalitete u razvoju?

Dugo vremena se gledao samo kvantitet: koliko djece ide u školu, koliko ih je upisano, koliko ljudi žive dugo i zdravo i tako dalje. Ali vremenom smo došli do toga i da se pitamo: 'Dobro, djeca su upisana u škole, ali što tamo uče?'

Trećina djece na razini niže osnovne škole imaju problema sa osnovama matematike i čitanjem, makar su završili pet razreda škole. Tako je i pitanje kvalitete obrazovanja nešto što treba brinuti svako društvo.

U izvješću smo isto tako naglasili kako smo previše dugo bili robovi prosječnih vrijednosti i da je važno podrobnije pogledati razlike. Na primjer, indeks multidimenzionalnog siromaštva pokazuje da se u kategoriju siromašnih može uvrstiti 1,5 milijardi ljudi. Ali ako se tu pogleda tko od njih živi na selu, a tko u gradu onda se vidi da samo 11% tako apsolutno siromašnih žive u gradovima, ali 29% njih u ruralnom okružju. To znači da ih je tamo zapravo tri puta više. Takva desegregacija može otkriti greške računanja prosjeka.

DW: Što savjetuje onima koji odlučuju o razvoju?

U osnovi, savjetujemo im da se usmjere na one skupine koje su diskriminirane. To onda znači i da postoji opća politika ukupnog razvoja, zapošljavanja, strategija i financijski plan. Isto tako upozoravamo da neće biti stalnog razvoja ako se kruto prihvaćaju izazovi. A ta elastičnost onda znači suočiti se i sa problemima kao što je klimatska promjena, AIDS ili kako da se započne obnova u razdoblju nakon rata.

Građanima treba dati njihova prava i ona se moraju štiti. Njihove vlade i drugi čimbenici razvoja se moraju ponašati odgovorno, proračunato i djelovati transparentno. Bez tog prepuštanja vlasti građanima nikad neće biti dostignut razvoj za sve ljude.