Stari grad u Alepu je od 1986. godine svjetska kulturna baština, a 2006. godine se okitio naslovom „Glavni grad islamske kulture". Međutim, to je prošlost. Danas u Alepu ne vlada kultura nego barbarstvo. Sudbina sirijske metropole simbolizira sramotno zakazivanje međunarodne zajednice da u najvećoj nevolji pomogne bespomoćnim ljudima. Oni su jednostavno ostavljeni na cjedilu. To je potpuna suprotnost od kulture. Ono što se događa u Alepu je sramota za cijeli svijet.

Alep se stalno bombardira. Kopnena vojska mu se približava. Čitave stambene četvrti su potpuno srušene. I nitko se ne žuri pomoći ljudima. Nitko ništa ne poduzima. Prema procjeni Unicefa, samo u istočnom dijelu grada koji je pod kontrolom pobunjenika, u životnoj opasnosti se nalazi oko 100.000 djece. Tu djecu nitko ne štiti. Stambene četvrti, bolnice, čak i humanitarni konvoji, ne bivaju slučajno, nego često ciljano bombardirani. Ovdje se očito čini ratni zločin. Ostatak svijeta to gleda. Ono što je još gore, neke zemlje čak i sudjeluju u tome.

Putin među glavnim krivcima

Ove optužbe se odnose prije svega na Rusiju. Moskva aktivno podržava Bašara al-Asada u pokušaju da ponovo preuzme kontrolu nad cijelom zemljom. Alep pri tome ima važnu simboličnu i stratešku ulogu. Ruski predsjednik Vladimir Putin u međuvremenu jasno pripada među glavne krivce za patnju ljudi u Siriji. Iz geostrateških interesa podržava beskrupuloznog i brutalnog diktatora čije su pristaše poklale daleko više ljudi nego teroristi tzv. Islamske države (IS).

Od svega profitiraju samo ekstremisti

Ali, odgovornost snose i Sjedinjene Američke Države. One ne poduzimaju potrebne korake ni protiv Bašara al-Asada niti protiv IS-a. Njihova neodlučna politika nije samo omogućila razorne ruske napade. Ona je i dovela do toga da zemlja postane bojno polje preko kojeg indirektne ratove radi različitih vlastitih interesa pored Rusije vode Iran, libanonski Hezbolah, Saudijska Arabija i Turska.

Konflikt je sve kompleksniji i sve ga je teže riješiti. Na strani pobunjenika su ekstremističke snage postale sve utjecajnije. One se ne brinu o ljudskim pravima. U međuvremenu su u mnogim mjestima oni postali glavna snaga kada je riječ o vojnoj obrani od napada vladajućeg režima na civile.

Fatalna posljedica toga je što ljudi u Alepu i drugim mjestima zbog toga skoro na prisilan način stječu dojam da je njihova sudbina bolja u rukama snaga bliskih Al-Kaidi kao što je Džabhat Fatah aš-Šam, bivša Fronta Al-Nusra, nego UN-a ili svjetske sile SAD-a.

A Europa? Europa se i dalje neumorno zalaže za diplomaciju, primirje, humanitarne koridore i u najboljem slučaju mirovne pregovore koji su često, namjerno ili ne, propadali. Alternativa za sve ovo zapravo ne postoji. Ubijanja u Alepu i cijeloj Siriji se nastavljaju. Mnogi će i dalje pokušavati pobjeći, po mogućnosti, u sigurnu Europu. Tko u takvoj situaciji ne bi uradio isto?