Materija, mater, izvor

Opus magnum, najznačajnije je djelo jednog alkemičara a isti se naziv odnosi i na najznačajnije djelo umjetnika. Opus summum podrazumijeva zrelo djelo, ono u kojem autor svoje dugogodišnje iskustvo i znanje pretače u zbirno djelo. U alkemiji i filozofiji, prima materia izvorni je materijal potreban za alkemijski opus. To je čista, primitivna, bezoblična baza svih tvari, koju se uspoređuje s nebom i zemljom, s tijelom i duhom a sadrži u sebi sve boje i sve metale. Ona zameće i rađa samu sebe i u sebe pretvara sve nesavršene tvari koje dotakne. Pramaterija zauvijek ostaje jer nema prostora koji nije njome prožet.

Ne teže svi umjetnici ni alkemičari među njima njenim nedostižnim transmutacijama. Ne bojeći se zaroniti u sirovu tvar, neki joj pridaju formu i značaj kroz memoriju koja je utkana duboko u njih. Čine to bez unaprijed određenog cilja, vodeći se porijeklom i strukturom medija u kojem rade. Vjerujući dodiru, puštaju da se vanjske percepcije i unutrašnji osjećaji isprepletu. Puštaju da materija samu sebe formira, da samu sebe rodi.

Lidia Boševski prolazi lokacijama diljem zemlje. Međutim, ona zemlju poznaje na drugi način, na način tla - materije. Zemlja je u ovom slučaju iskonska supstanca. Sva ovdje dotaknuta mjesta češće su pronalazila nju nego ona njih. Ne skrivajući se, šuljala se duž eksploatiranih glinokopa, kamenoloma, gradilišta, niz puteljke, ceste, more i rijeke, od Lastova do sjevernih obala, središnje Hrvatske, Like, Moslavačke gore pa sve do Slavonije i Baranje. Njezin rad razumije i prevodi nam što se događa i u drugim kulturama zato što ih apstrahira, ne odozgo nego odozdo, sa zemlje i kroz zemlju. Uranjajući ruke u svako mekano tlo koje primijeti na putu, stvara djela koja su spoj okolnih utjecaja i intimnih događaja. U traganjima za još jednom grudom divlje i nepoznate tvari, vadi novi grumen, sasvim mali, koliki već stane u platnenu torbu koju s malom lopaticom uvijek nosi sa sobom i nastavlja graditi svoj prirodni opus summum.

Istražuje zapise o lokacijama, povijest i geologiju, karakteristike svakog pronađenog materijala i uobičajene načine korištenja. Testiranje i proces nisu školski, stručni, niti znanstveni. Svaki materijal proučava neposredno, uz pomoć svog vrijednog alkemijskog saveznika - peći, koja sve razotkriva i svemu presuđuje. 

Za nju su svi slojevi zemlje upotrebljivi, bilo kao gradivni materijal ili nanos, bilo kao doživljaj ili iznenađenje. Pročišćenom glinom kao slikarskim pigmentom boji platna, čiste materijale pretvara u prah. Zatečene materijale gradi i nadograđuje slobodnim nanosima te miješa od njih prirodne glazure. Sa svima se igra slobodno i suvereno, kao dijete i kao znalac, neopterećena ishodom, ali podržana bogatim iskustvom. Pred njom materija sama titra i pokazuje put. Na kraju sve što dotakne hrabro podvrgava temperaturama visokim do 1260°C kad se kamen, pepeo, mulj, šljunak, pijesak i humus pretvaraju u osebujne teksture i glazure, koje osim taktilnosti i ljepote znače upotrebljivost.

Od pronađenih materijala gradi otvorene forme: ćupove, zdjele, posude. Sve one služe da se živa tvar obgrli, istakne i na neko vrijeme zadrži. Forme koje sadrže, čuvaju i nude, privode materiju svojoj arhetipskoj, ali i kulturološkoj ulozi - svakodnevnom korištenju. Utjelovljena materija na taj način transponirana oplemenjuje svoj novi urbani dom.

Lidia glini pristupa sa skromnošću, posvećenošću i dubokim poštovanjem, koje se vidi u svakom njenom pokretu ruke. Možda se, kao enformelisti, želi osloboditi tereta klasičnog i tradicionalnog. Nema manifest niti program koji bi okarakterizirao njen rad u cjelini. Konformist je, ne u društvenom, već u prirodnom smislu i poretku stvari. Priroda je medij i učitelj svakome tko je može čuti, a po nastalom radu čini se da je priroda vječni optimist i osnova estetskog, jer je iskusiva - osjetilna. Lidia je prirodni estet, jer njeguje sposobnost opažanja na osnovi osjećaja. Od iskopanih materijala gradi predmete koji nas dotiču na razini koja nije racionalna. Oni govore jezikom prirodne duše, koja svakog od nas na trenutak može učiniti estetom, tj. osjetljivim.

Mnogi štuju majku zemlju kako bi bili bliže prirodi, svojoj unutrašnjoj i onoj vanjskoj. Neki to čine klanjanjem, neki molitvom, a ova umjetnica to čini vraćajući joj: 'Previše toga očekujemo, previše joj uzimamo i primamo zdravo za gotovo.' Ovi radovi neće biti progutani od zemlje, oni joj se unaprijed predaju. Ne kao žrtve, već kao darovi koji prirodi sugeriraju sebe samu. Onakvu kakvu možda ni ona još ne poznaje. 

U svijetu keramike Lidia će uvijek biti neka vrsta autsajdera, bez obzira na nagrade i izložbe u kojima je sudjelovala. Pored svega što se u urbanom kontekstu zbiva, ona zadržava svoju pećinu - pećinu s peći - koja baš kao i priroda neprestano proizvodi nove slojeve, bez obzira koliko joj vremena za to treba. Neopterećena neuspjehom spontanih eksperimenata, neizbježnih za radoznale i spremne na učenje, putuje kroz materiju, a svaki se rad uspoređuje samo sa svojim izvorom: 'I nepovezani rezultati imaju nam nešto za reći.'

Ova je izložba poticaj na aktiviranje, promatranje, proučavanje i korištenje lokalnog blaga, ne puko pokazivanje gotovih radova, već jedne osobite suradnje i čudesnog dijaloga čovjeka i prirode. Dugogodišnji proces traženja, sabiranja i eksperimentiranja došao je do točke kada nema više kamo nego van - traži komunikaciju. Svaki od ovdje korištenih materijala je dragocjen i otkriva paletu svih drugih materijala koje je moguće koristiti, paletu prirodnih glazura koje su bitan prikaz kompleksnih transformacija važnih u radu s keramikom. U ovom malom dijelu dostupnih materijala sadržane su godine procesa, opus summum, koji će se razvijati doklegod će umjetnica raditi, a nastala paleta ostat će kao poticaj svima koji osjećaju materiju i učiti nas o životu, smrti i obnavljanju. Možda je ovo tek početak.