Nerazdvojiv odnos čovjeka i prirode, koliko god bio narušen u suvremeno doba, potvrđuje se uvijek iznova kroz niz najrazličitijih manifestacija. Marinko Jelača započinje proces preispitivanja čovjekovog odnosa s prirodom u ciklusu grafika unutar kojeg pronalazi prostor za promjenu i istraživanje, ali ujedno i mogućnost ostvarenja unutarnjeg mira.

Inspiriran bogatstvom i ljepotom života, te njegovim beskrajnim oblicima i bojama, Marinko Jelača utjelovljuje cikličnost života u nizu gravura u boji na lesonitu. Kontinuirano rađanje novog i drugačijeg pruža beskrajne mogućnosti u interpretaciji kruga života. Oblikujući niz matrica na kojima bilježi subjektivnu interpretaciju osobnih doživljaja, iskustava i emocija umjetnik stvara rapsodiju boja i oblika koja pomnim promatranjem budi reminiscenciju na arhetipske forme.

Kako život teče i mijenja se tako i umjetnik reagira na promjene i nova iskustva. Matrice kao temelj stvaranja koje, kako sâm umjetnik kaže, imaju "isti, a možda i veći značaj od samog otiska na grafičkim listovima", postaju glavni fokus izložbe. Iako su matrice sredstvo u procesu nastanka (dok se završnim radom smatra otisak), upravo u njima leži bogatstvo kreacije i oblikovanja, a tragovi samog djelovanja metafora su života u nastanku. Tako postupci tijekom stvaralačkog procesa postaju odraz života i nas samih - sa svim prednostima i nedostacima.

Vođen zen filozofijom koja nalaže kako istinu možemo otkriti samo ako prestanemo oponašati i počnemo ozbiljno istraživati, te nikako ne odustanemo od traženja odgovora na temeljna životna pitanja i izazove, Marinko Jelača posvećuje se istraživanju života kroz umjetnost prepuštajući jarkim toplim bojama i zemljanim tonovima da emaniraju bilo života. Na pitanje "Što je to život?" umjetnik odgovara ciklusom koji dijeli u četiri tematske cjeline: uterus, godovi, anima i homo unutar kojih interpretira postulate života. Pulsirajuće titrave linije i plohe kroz koje kola život formiraju arhetipske oblike koji bude reminiscenciju na odveć poznato, blisko, a opet nepoznato, jer smo se godinama, desetljećima i stoljećima sustavno distancirali od počela. Splet formi, oblika i likova koji poput negativa izviru iz površine zasićene jarkom narančasto-crvenom ili žuto-zelenom magmom naznaka su obrisa ljudskih likova, ptica, riba, ali i prethistorijskih bića o čijem smo postojanju spoznali putem fosilnih ostataka. Uterus kao simbol plodnosti, zaštite i snage ukazuje na neraskidivu sponu između ljudskih bića, ali i čovjeka i prirode.

Životni godovi koncentričnim krugovima predočuju stupnjeve bitka, dok anima i homo ukazuju na nemogućnost određivanja granice između umjetnosti i života, čovjeka i prirode, te prirode i umjetnosti. Marinko Jelača ne opisuje već likovno bilježi utiske života kroz motiv ptice kao simbola duše, vodenih stvorenja kao božanstava, ribe kao simbola života i mudrosti, te čovjeka kao personifikaciju svemira u malom. Kroz sve četiri tematske cjeline javljaju se objedinjujući elementi: srce odnosno pojam duhovnog i osjećajnog središta ljudskog bića, trokut kao znak trojnosti (tijelo, duša i duh), te krug kao simbol savršenosti, homogenosti i cikličnosti života.

Dinamične kompozicije nizanjem linijski povezanih likova i formi djeluju poput kodiranih slika - što ih dulje promatramo, to se više otvaraju pojedini oblici i sadržaji. Ritam prikaza je potenciran izmjenom dominantnog linijskog crteža te mrljastih ploha ispunjenih bojom. Ljudske i životinjske figure djeluju praiskonski - kao da su preuzete iz nekih drevnih zapisa. Forme bude reminiscenciju na kolektivno sjećanje svojim prepoznatljivim elementima, no potom se stapaju ili rastaču u apstraktne oblike koji su poveznica s ondašnjim, podsvjesnim i nematerijalnim. Naglašeno je vertikalno gibanje koje ukazuje na povezanost neba i zemlje, duhovnog i tjelesnog, čovjeka i prirode, prirode i umjetnosti. Apstraktne forme su razvedene i kompleksne poput nutrine nekog bića odnosno njegove duše.

Marinko Jelača uzima motiv kruga kao simbol vremena i savršenog gibanja bez početka i kraja kojim objedinjuje sve teme unutar ciklusa utjelovljujući pritom "krug života". Različita strujanja, gibanja, kretanja, ključanja i pulsiranja unutar oblikovanih formi potiču napuštanje pretpostavljenog i očekivanog i zalazak u neistraženo. Slično kao što to čini i haiku poezija - ona inicira i postavlja pitanja, ali ne daje konačne odgovore. Intuitivan uvid u bit stvari interpretiran u nizu vanrednih matrica navodi pojedinca na traženje odgovora unutar sebe, a hoće li u tome uspjeti ostaje na pojedincu i njegovoj hrabrosti te mogućnosti da sâm dovrši započetu likovnu misao.