Hrvatski slikar i grafičar Marijan Bingula, rođen je 1947. u Zagrebu, u Splitu je završio srednju umjetničku školu, pripisuje mu se autorstvo dvije tisuće djela, akvarela, ulja, crteža, ponešto je izlagao po rubovima grada izvan vodećih artističkih tendencija, 2021. je preminuo u domu za starije kraj Vrbovca. Proživio je nimalo jednostavan, uobičajen, svakidašnji život, posebno su ga obilježili složeni odnosi s roditeljima, napose majkom.

Za veliku većinu umjetničko djelo Marijana Bingule potpuna je nepoznanica. Nije izlagao u respektabilnim galerijama, nije se pisalo ili govorilo o njemu, bio je i ostao anonimus.

No, ipak njegov kompleksni opus izvanredno svjedoči o njegovom strastvenom slikanju, istinskom i iskrenom, o njegovim iznimnim vrijednostima i dosezima, koje na žalost to, prošlo vrijeme nije prepoznalo.

Vratimo se današnjici. Unazad gotovo pedeset godina pišem o slikarstvu, objavljujući osvrte i razgovore s najpoznatijim domaćim likovnim umjetnicima u svakovrsnim medijima, s nekima više s nekima manje.

Naravo, zrnca u klepsidri ne miruju i broj umjetnika s kojima redovito surađujem ili sam surađivao, svakodnevno se smanjuje.

Ponekad, koju godinu nakon odlaska pojedinog autora sa životne scene, s gorčinom se prisjetim, kako ga u medijima nitko nije ni spomenuo, nitko u galerijama i muzejima nije izložio njegovu sliku i s uzdahom zaključujujem kako je umjetnik potonuo u potpuni bezdan zaborava, bez mogućnosti povratka.

Sve skupa, slikar Marijan Bingula u dobrom je društvu, vrijeme ih je sve prekrilo i svi su sada posve jednaki.

No, bez obzira na ovu ružnu stvarnost, o opusu Marijana Bingule valjalo bi napisati ponešto iskreno i bez uvijanja, približiti njegovo djelo javnosti i upozoriti na visoke domete.

Ovom prigodom, rekao bih nešto o akvarelima Marijana Bingule. Riječ je o majstorskom ciklusu, koga čini niz ciklusa posvećenih krajobrazima kontinenta i priobalja.

Bingulini akvareli su vrlo emotivni, neposredni, naslikani istinskim žarom zaljubljenika u prirodu, sela, gradove, more, otoke, sačuvanu prirodu, sve izvedeno s nekoliko jakih, energičnih poteza kistom.

Bingula je slikao za svoje zadovoljstvo ponajprije, morao je ugasiti artističku žeđ koja vri unutar tijela i duše, umirujući se tek kada je motiv oživljen na papiru i prenesen u drugi volumen.

Bingula se nije obazirao na modne novitete i tzv suvremena kretanja, slikao je po svom, onako kako je osjećao da mora slikati, onako kako je doživio motiv.

U neposrednom kontaktu s motivom Bingula stvara opus koji će preživjeti vrijeme u kojem je nastao i tek će u budućim valorizacijama doći do potpune i prave procjene umjetničkog dosega ovoga slikara.