Koncem studenog su ukrajinske snage sigurnosti u blizini granice prema Mađarskoj uhitile osobu za koju se pretpostavljalo da je ruski špijun. I doista, temeljitom pretragom - taj špijun je USB-čip s podacima sakrio u svom anusu - je otkriveno kako se on dočepao čitavog niza podataka o čelništvu i osoblju ukrajinskih službi sigurnosti SBU i GRU, baš kao i detaljnih informacijama o uporištima, opremi i logistici ukrajinske vojske. Kako se ispostavilo, špijun je htio u Mađarsku kako bi to predao u veleposlanstvu Rusije u Budimpešti.i

O tom slučaju je za portal Balkan Insight izvještavao mađarski novinar Szabolcs Panyi koji nam kaže kako je taj špijun doduše uhvaćen, ali je tek pokazatelj služenja Mađarske ruskoj obavještajnoj službi. On strahuje da je Budimpešta postala nešto kao centar ruske špijunaže za čitavu Europsku uniju.

To se vidi već i po broju ruskih diplomatskih službenika: u Mađarskoj ih je pod diplomatskom zaštitom preko pedeset, u Pragu, Varšavi i Bratislavi ih je jedva dvadesetak - uzeto sve zajedno. U obavještajnoj zajednici je poznato kako među „legalnim" diplomatima redovito ima i službenika obavještajnih službi, a to su onda u pravilu i špijuni više na hijerarhijskoj ljestvici od „ilegalnih", dakle onih bez diplomatske zaštite.

Sin ruskih špijuna - tek običan bankar?

A koliko ima takvih, mađarski novinar može samo slutiti jer tu je i čitava „siva zona" ruske špijunaže koja nesmetano djeluje u Mađarskoj. Još u sovjetsko doba je u Rusiji osnovana takozvana Međunarodna investicijska banka (IIB), a prije tri godine je sjedište te banke premješteno iz Moskve - u Budimpeštu. Ona još uvijek ima poseban ne samo diplomatski status, nego je i izuzeta od nadzora mađarske službe za financije.

Već kad se najavilo to preseljenje, mnogi u Mađarskoj su sumnjali da ta institucija ima puno veze s „međunarodnim investicijama" već i zbog direktora te kuće u Budimpešti. To je Nikolaj Kosov i Mađari dobro poznaju tu obitelj: njegov otac je bio šef KGB-a za Mađarsku, a i njegovu majku je ruska agencija TASS proglasila kao „jednu od najizuzetnijih špijunki 20. stoljeća". I sad da se njihov sin odlučio tek za karijeru u suhoparnim bankarskim poslovima?

S tom ruskom investicijskom bankom su poslovale i druge bivše države Istočnog bloka, ali nakon napada Rusije na Ukrajinu su suradnju otkazale redom Bugarska, Rumunjska, Češka i Slovačka - Mađarska je ostala. Isto tako, od početka agresije su praktično sve članice Europske unije najavile progon ruskih špijuna koji su u tim zemljama pod diplomatskom zaštitom, jedino Mađarska o tome nije rekla ni riječi.

Nema nikakve žurbe...

Panyi nam kaže kako može nabrojati čitav niz slučajeva koji potvrđuju aktivnost ruskih tajnih službi u Mađarskoj, ali se ne može sjetiti bilo kakvih reakcija mađarskih službi i politike. Dapače: ako i bude slučajeva kad je kristalno jasno da je riječ o ruskom doušniku - kao što je bio slučaj s bivšim eurozastupnikom mađarske konzervativne stranke Jobbik, Belom Kovacsom (nadjenut mu je čak i nadimak KGBela), mađarska služba za zaštitu ustavnog poretka je još u travnju 2014. pokrenula postupak, tek tri godine kasnije je onda i službeno optužen za špijunažu u korist Rusije i onda je još potrajalo dok nije i pravomoćno osuđen. U tih osam godina je Kovacs mogao doista sasvim komotno i mirno spakirati svoje kovčege i otići u Moskvu - gdje se vjerojatno i trenutno nalazi.

Szabolcs Panyi i njegove kolege su istraživali i kibernetičku sigurnost računala i sustava mađarske vlade i sa sigurnošću mogu reći kako su još 2012. ruski hakeri „provalili" u računala mađarskog ministarstva vanjskih poslova i čitavu internu komunikaciju, a to se još jednom dogodilo nakon početka rata u Ukrajini. Mađarska vlada nikad nije potvrdila te navode, ali mađarski novinari su čuli od zapadnih partnera Mađarske da se zna kako su mađarska računala zaražena i dobro paze, koje informacije uopće da šalju u Mađarsku.

Dobrodošli u Mađarsku

Golem problem je i mađarska politika izdavanja viza, baš kao i dodjela državljanstva. 2013. je Budimpešta, kako bi napunila državnu blagajnu, počela praktično prodavati boravišne dozvole u Mađarskoj, dakle i za čitavu zonu Schengena. Za tu, takozvanu „zlatnu vizu" je trebalo kupiti „obveznice mjesta boravišta" - dakle mađarske državne obveznice u vrijednosti od 300.000 eura, plus 60.000 eura za „administrativne troškove" za dozvolu rada i boravka u trajanju od pet godina.

Naravno da je tu i Bruxelles digao dreku tako da je taj program obustavljen četiri godine kasnije, ali to je bilo dovoljno vremena da se u Mađarskoj privremeno naseli na primjer Andrej Nariškin. To su otkrili mađarski novinari u suradnji s ukrajinskim kolegama skupine Molfar koja se bavi vojnim istraživanjem, jer Andrej nije nitko drugi nego sin šefa ruske obavještajne službe SVR, Sergeja Nariškina.

Andrej je u Budimpeštu stigao sa svojom obitelji, ali tek onda postaje doista zanimljivo: stan u kojem je stanovao je u vlasništvu tvrtke poduzetnika koji je stari prijatelj Antala Rogana, šefa ureda mađarskog premijera Viktora Orbana. Dapače: Rogan je sve do 2017. bio i na čelu mađarskog parlamentarnog povjerenstva za organiziranje i prodaju baš tih „zlatnih viza". Jer očito ta mogućnost nije bila samo otvorena za tajkune i kriminalce, nego je od početka bila zamišljena kao vrata za „stručnjake" sasvim druge vrste.

Još veća „rupa" u mađarskoj granici je njezina želja da poveća broj svog stanovništva tako da šakom i kapom dijeli mađarsko državljanstvo i etničkim Mađarima u susjednim zemljama. I u Ukrajini živi određen broj Mađara što je bilo dovoljno da i ukrajinski državljani lako dobiju mađarsko državljanstvo ako se izjasne kao Mađari. U tom nacionalnom zanosu nije uopće važno, tko su oni doista i znaju li i beknuti na mađarskom: usprkos tome bi bez mnogo pitanja dobili mađarske dokumente.

Jeftin plin puno košta

Mađarskom novinaru nije lako objasniti, odakle tolika naklonost Orbana prema Putinu i Rusiji, makar je sam Orban svoju političku karijeru počeo pozivajući se na heroje mađarskog ustanka protiv ruskih tenkova 1956. To se jedino može objasniti vječitom ovisnošću Mađarske u području energetike - ne samo od fosilnog goriva nego je tu i atomska elektrana u Paksu koja se čak i proširuje uz pomoć ruske tehnologije i ruskog novca.

Drugim riječima, Orban „plaća" svoj položaj povoljnim plinom i električnom energijom za mađarske građane - i nije u stanju tek tako prekinuti suradnju. A i to je, također tradicionalno, tek maska: „Suradnja na području energetike, ali i aktivnost ruske obavještajne službe u Mađarskoj seže daleko u prošlost", kaže Panyi. Povoljniji energenti u Mađarskoj su i komparativna prednost za ulaganja u tu zemlju, tako da se zapravo sve vlade u Mađarskoj trude održati dobre odnose s Rusijom.

Povrh toga je također još od socijalizma često bio slučaj da je državna vrhuška slala svoju djecu na studij u Rusiju. To je bila i službena politika među „bratskim zemljama" sovjetskog bloka kako bi se i na osobnoj razini stekla prijateljstva, čak i bračni drugovi su znali biti Rusi. Ti „ruski studenti" nisu nestali, nego su zapravo još i danas gospodarska i politička elita - i naravno da se već i tako širi utjecaj Rusije u Mađarskoj.