Veliki hadronski sudarač, akcelerator čestica il jednostavno LHC koji je prošle godine počeo redovito funkcionirati mogao bi postati prvi pravi vremenski stroj koji će omogućiti kretanje materije u prošlost odnosno unatrag u vremenu.

„Naša teorija je nategnuta", priznaje Tom Weiler, profesor fizike sa Sveučilišta Vanderbilt, „ali ne krši nijedan zakon fizike ni eksperimentalna ograničenja."

Jedan od glavnih ciljeva projekta LHC je otkrivanje takozvanog Higgsova bozona - čestice kojoj fizičari pridaju veliku važnost i koji bi po njima mogla objasniti zašto čestice poput protona, neutrona i elektrona (za razliku od fotona) imaju masu.

Kad bi LHC uspio u stvaranju Higgsova bozona, određena skupina znanstvenika predviđa bi se u tom procesu stvorila još jedna čestica, takozvani Higgsov singlet, navodi se u priopćenju Sveučilišta.

Prema teoriji koji su osmislili sam Weiler i njegov kolega Chui Man Ho (rad im je objavljen 7. ožujka na znanstveno-istraživačkom portalu arXiv.org), ti singleti bi trebali imati sposobnost ulaska u dodatnu, petu dimenziju (tri dimenzije prostora i vrijeme predstavljaju nama poznate četiri dimenzije) u kojoj se mogu kretati ili unaprijed ili unatrag kroz vrijeme.

Drugim riječima, mogu se pojaviti ili u prošlosti ili u budućnosti. „Jedna od najatraktivnijih stvari ovoga pristupa putovanju kroz vrijeme je to što zaobilazi sve velike paradokse", kazao je Weiler.

„S obzirom da je putovanje kroz vrijeme ograničeno samo na spomenute čestice, čovjeku je nemoguće vratiti se u prošlost i, na primjer, ubiti jednog svojeg roditelja prije nego je on sam rođen.

Međutim, ako znanstvenici pronađu način za kontroliranje proizvodnje Higgsovih singleta, moguće će biti slati poruke u prošlost ili u budućnost", objasnio je Weiler.

Weilerova i Hoova teorija zasniva se na takozvanoj M-teoriji ili „teoriji svega". Maleni kadar teorijskih fizičara osmislio je tu teoriju i razvio ju do točke u kojoj se može primijeniti na svojstva svih poznatih subatomskih čestica i sila, uključujući i gravitaciju.

No to podrazumijeva postojanje najmanje 10 ili 11 dimenzija dok su nama poznate samo četiri, a takvo teoretiziranje ja pak dovelo do mišljenja da je naš svemir u biti četverodimenzionalna membrana koja pluta u multidimenzinalnom prostorvremenu.