Konačno se netko usprotivio. Ralf Jäger, ministar unutarnjih poslova pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija, njemačkoj vladi je uputio zahtjev da spriječi nastup turskog predsjednika u Njemačkoj. Taj zahtjev je uslijedio nakon što je dopušteno da turski premijer Yildirim nastupi u gradu Oberhausenu kako bi vrbovao za preustrojstvo turske države u jedan autoritarni režim - što je već bilo pogrešno.

Yildirim je spomenuo da će i sam predsjednik uskoro doputovati u Njemačku kako bi tursku dijasporu uvjerio u ukidanje demokracije u domovini. Stoga je sada krajnje vrijeme da se povuče kočnica.

Turska na putu u diktaturu

Već sada se Erdogan ponaša kao zagriženi autokrat. U Turskoj je trenutačno više novinara uhićeno nego u Kini. Nedavno je uhićen i njemački Turčin, novinar Deniz Yücel. U Istanbulu je započeo proces protiv oporbenog političara Selahattina Demirtasa. Amnesty International Tursku u međuvremenu ubraja u zemlje s najlošijim stanjem po pitanju ljudskih prava na svijetu: samovoljna uhićenja, mučenja, namješteni sudski procesi - ništa ne nedostaje iz arsenala potlačivanja.

Na taj razvoj se u Europi od propalog puča proteklog ljeta gleda sa sve većim zaprepaštenjem. Od dosadašnjeg kandidata za EU Turska je postala zemlja s kojom se razgovori vode još samo pro forma. Već mjesecima je jasno da predsjednik Erdogan želi svu moć za sebe i da želi biti jedini vladar u toj zemlji. Ta tradicija potječe još iz Osmanskog carstva, ali je i u slučaju njegovog uzora Putina vidio kako se lako može takva tradicija iskoristiti. Oporbu se šalje u zatvor, novinare se ušutkava, a liberalno građanstvo zastrašuje - na kraju toga stoji jedna diktatura.

U Njemačkoj tomu nema mjesta!

Gdje se može povući crta razgraničenja između jednog autoritarnog režima i totalitarne vladavine - o tome se da diskutirati. Ali možda je predstojeći referendum upravo prekretnica. Jer Erdogan time svu moć želi koncentrirati oko sebe i svog klana. On želi vladati neograničeno i u tu svrhu guši svaki otpor i ne tolerira nikakav prigovor.

Ono što iz tog nužno slijedi je da turskom predsjedniku ne smijemo dopustiti da u Njemačkoj prikuplja glasove za svoje planove. No, to je nešto sasvim drugo nego u slučaju francuskog predsjedničkog kandidata Emmanuela Macrona koji je također ovih dana u Londonu vrbovao glasove birača. U tom slučaju se svako demokratsko pravilo ispoštovalo i održan je pristojan sastanak uz čaj s domaćinima.

Već je dovoljno loše što gotovo ništa ne možemo učiniti protiv razvoja u Turskoj, osim što ga verbalno kritiziramo. Ali ono što ne smijemo učiniti jest da budemo pomagači pomagača. To znači: ne smiju biti ustupljeni dvorana, mikrofon ili policijska zaštita za Erdogana u Njemačkoj kad bude htio tursku zajednicu nagovoriti na to da mu pomognu u uspostavljanju totalne vladavine. On ima dovoljno mogućnosti da to učini putem državnih medija u Turskoj, ali u Njemačkoj tomu nema mjesta!

Za ucjenjivanje je uvijek potrebna i druga strana

Najkasnije u ovom trenutku se uvijek izlaže argument da se ne bi trebalo prokockati Erdoganovo povjerenje zbog dogovora o izbjeglicama. No, kao prvo, ne bismo se samo riječima trebali zalagati za demokraciju, već i hrabro zastupati naša uvjerenja. Za to je ionako krajnje vrijeme, ako pogledamo uspon desnih radikala u nekim europskim zemljama. I drugo: sultan s Bospora ekonomski više ovisi o nama nego što je to mnogima uopće jasno. Vrijednost turske lire je pala, konjunktura posrće, investitori su zbunjeni. A postoji još i carinski sporazum s EU-om. Time Europljani imaju dovoljno poluga s kojima bi uskoro mogli upućujući na ekonomske činjenice kontrirati Erdoganovim prijetnjama.