Pobjeda Alexisa Tsiprasa na izborima u Grčkoj za mnoge europske vlade predstavlja veliki problem. Pred izbore 2012. godine, mnogi šefovi država ili vlada su smatrali da je Syriza opasan politički savez.

Tog mišljenja su, recimo, bili njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Francois Hollande i tadašnji talijanski premijer Mario Monti. I to premda su i Hollande i Monti smatrali da je diktat štednje za koji se zalagala Njemačka pogrešan. U stvari su u tada u Tsiprasu mogli čak vidjeti i potencijalnog saveznika. Ali on im se činio previše radikalnim.

Osim toga, Francuska i Italija su grčki vjerovnici. Obje zemlje sada strahuju da im Grčka neće vratiti dugove. Nije slučajno što je poslije pobjede Tsiprasa baš Hollande preventivno izjavio da se "preuzete obveze moraju ispuniti".

Mnogi sada smatraju da je došlo njihovo vrijeme

No, Tsipras je odmah najavio kraj politike štednje a mnoge pokrenute reforme ne samo da želi zaustaviti nego ih namjerava i poništiti. Janis Emmanouilidis, stručnjak za Grčku u briselskom trustu mozgova "Centar za europsku politiku" (European Policy Centre), smatra da "ima prostora za kompromise".

On je uvjeren da je nova grčka vlada "pogrešno startala" te da će i sama uvidjeti da je "s određenim stvarima otišla predaleko". Prema riječima ovog stručnjaka, sada bi moglo doći do dugotrajnih pregovora o uvjetima otplate kredita, a i pored demantija iz Berlina i Bruxellesa ima mnogo političara koji mogu zamisliti dužničke olakšice za Atenu.

Hoće li osnovni dogovor o štednji i reformama kao uvjetima za dodjelu kredita i dalje vrijedit, ovisit će od toga "što Syriza ima za ponuditi", rekao je Emmanouilidis. On smatra da bi moglo doći do kompromisa ukoliko bi Tsipras protiv oligarha i u borbi protiv utaje poreza učinio nešto više od svojih prethodnika.

No, ne radi se samo o Grčkoj.

Ono što države orijentirane na stabilnost - poput Njemačke - trenutno uznemirava, je mogućnost izbijanja prosvjeda širom Europe, a oni bi mogli uzdrmati s mukom postignuti konsenzus u financijskoj politici. Sada se na primjer u Španjolskoj nova ljevičarska stranka Podemos ("Mi možemo") nada pobjedi na parlamentarnim izborima koji se održavaju na jesen. Ankete pokazuju da Podemos trenutno ima prednost u odnosu na vladajuću Narodnu stranku i socijaliste.

I u Portugalu se upravo formira pokret po uzoru na Syrizu. Italija i Francuska - u kojima su na vlasti socijalisti - ionako su samo nevoljko sudjelovale u dosadašnjim mjerama, stalno pokušavajući da izbjegnu reforme. One bi mogle iskoristiti rezultate izbora u Grčkoj kao "izgovor da ostvare kompromise na planu štednje", smatra Emmanouilidis.

Ali, opasnost za konsenzus ne dolazi samo slijeva, već i zdesna: u Francuskoj Nacionalna fronta Marine le Pen već podržava neke izjave i postupke Syrize - posebno njezino samopouzdanje u ponašanju prema Bruxellesu i razumijevanje za politiku Rusije. Slično reagira i talijanska "Liga sjever". Moskovski list Nezavisimaja gazeta je već napisao da bi "nova grčka vlada mogla biti najvažnija prethodnica otpora antiruskim sankcijama EU-a".

Politika štednje dala rezultate

Što se tiče financijske politike, ironija se ogleda u tome što bi se dosadašnji konsenzus mogao poljuljati upravo u trenutku u kojem se gotovo posvuda vide plodovi konsolidacije. Gospodarstvo u Španjolskoj i Portugalu bilježi rast; Portugal - za razliku od Grčke - više nije pod financijskim kišobranom EU-a.

Još uspješnija je Irska, koja ne samo što više nije obuhvaćena programom pomoći, već ima i odlične gospodarske rezultate. Tamo, doduše, nije na vidiku nekakav pokret sličan Syrizi. Pa i u samoj Grčkoj su stvari krenule nabolje. Zanimljiv slučaj je Francuska: tamo je vlada poslije dugog oklijevanja konačno pokrenula neke reforme koje zaslužuju to ime, mada su ekonomske statistike loše kao što su i bile.

Pariz se vrlo kasno prebacio na "berlinski kurs". Janis Emmanouilidis smatra da ukupne posljedice izbora u Grčkoj neće biti "tako krupne kao što neki očekuju". On kaže da je Grčka, zbog težine problema i neophodnih transformacija, "poseban slučaj" u eurozoni te da je prerano predviđati uspjehe ili neuspjehe nove vlade u Ateni. Pobjeda Syrize je, po njegovom mišljenju, bitna na unutarnjopolitičkom planu, ali na čitavu Europu će imati samo ograničeni učinak.