Ako doživimo umjetnost kao jata nemjerljivih paralelnih svijetova, tada je doista svaka pojava u likovnom svijetu, uz uvjet da se ne obaziremo na podjele i vrednovanja, opravdana i nužna ali i poželjna jer svatko od tih kreativaca govori o osobnom viđenju i shvaćanju volumena koji ga okružuje i ostavljaju trag, govoreći o impresijama kojima ih njihovo vrijeme nemilice zasipa.

Neki budu zapaženi a neki ne. Vrijeme se često poigrava sa postignutim zaslugama i ostvarenim pozicijama u odsječku svoga trenutka i onda opet sve ispočetka.

Važno je da umjetnik stvara onako kako doista želi, bez usmjeravanja i savjeta,bez prijedloga i prijekora.

Jedan od tih iskrenih autora jest i suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Ivan Vlašić, autor zanimljivog kolorističkog opusa, figurativac, zaljubljenik u krajobraze, kako kontinentalne tako i primorske.

Iako su njegove slike obilježene snažnim kolorom, možemo istodobno primijetiti kako je riječ i o vrlo suptilnom koloru, njegove su boje nježne i nenametljive.

Vlašić ne mijenja motiv, ne prilagođava ga sebi, slika po zapisu intimnog doživljaja, po osjećaju.

Njegova se unjutarnjost harmonično uklapa s prirodom koja ga okružuje, slikar postaje dio prostora, dio krajobraza.

Na njegovim slikama nema dramatičnosti, njegove masline sanjaju tisućljetni san, more je posve mirno, toplina natkriva i polja i drveće i kuće i sve je čudesno zaogrnuto u plavo i ljubičasto.