Bio je to jedan od onih savršenih dana. Današnja mi supružnica i moja malenkost odlučili smo cjelodnevno bauljanje gradom, kreveljenje po ulicama i tumaranje trgovinama završiti  omanjom poluvečerom u meksičkom restoranu.

Iznemogli smo se parkirali za stol u kutu i pozvali konobara kako bi nam predstavio najnovija dostignuća kuhinje iz zemlje marijačija, Luisa Bunuela, kaktusa i Pancha Ville. Međutim, lik koji je izgledao kao pokojni glumac Taško Načić s nekoliko godina odsluženih u Lepoglavi, umjesto jelovnika bacio je nehajno na stol nekakvu "posebnu ponudu". Onako satranima od umora, trebalo nam je nekoliko minuta kako bi se sabrali od ove legendarne hrvatske gostoljubivosti. Sjetili smo se da je datum glasio 14. veljače. Toga smo dana, kako nam kazuju mediji i stručnjaci za prodaju muda pod bubrege, trebali slaviti Dan zaljubljenih - Valentinovo.

Ovome datumu što bi ga stanovnici naše zemlje zasigurno slavili od pamtivijeka i stoljeća sedmog da u međuvremenu nije bilo terora srbokomunističkog jednoumlja, bila je posvećena i "posebna ponuda" koja nije bila baš jeftina, ali je svakako bila obilna i nosila je navodno određeni popust – koji bi vrijedio da smo naravno bili u stanju požderati sve što je u nju bilo uključeno. S obzirom da se baš ne ubrajamo u gastronomske predatore i svejede, zaključili smo kako nema šanse potamaniti sve što bi dobili za ovaj svečani dan, pa smo se lijepo odlučili zahvaliti na velikodušnoj ponudi. Umjesto toga, naručili smo po jedno jelo i pivo, a meksička jela su ionako masivna i obilna, i kao takva nama, antigastronomskim vrapcima prevelik su zalogaj. 

Taško iz Lepoglave

Međutim, Tašku Načiću s nekoliko godina Lepoglave to je bilo vrlo teško dokazati. Iako nije ništa govorio, njegovo lice je kazivalo "budale jedne, mi vam nudimo mastodontski obrok za prokleto Valentinovo, j..... vas Valentinovo, a vi bi radije ovu jadnu tortilju s malo piletine, koja je ionako iz Varaždina, a ne iz Meksika".

Stoga se samo okrenuo i otišao, vrativši se mrtav hladan za pola sata s nevjerojatnom gomilom hrane. Pogađate, radilo se baš o mastodontskom jelovniku za Valentinovo, koji je doista bio obilan, ali tri puta skuplji od onog kojeg smo naručili, a konobar je to sasma nehotice prečuo.

E, sad će netko sigurno pitati "što se ovdje žali ovaj Bajo Patak tvrdica, pa mogao je žensku počastiti za Dan zaljubljenih?". Pitanje bi bilo možda i na mjestu kad se ovdje ne bi radilo o novcu, već o činjenici da vas netko po stoti put smatra blesavijim nego što to uistinu jeste. Kažete čovjeku jasno i glasno da nemate vremena za bakanalije i da hoćete običan jelovnik, a on vam velikodušno donese onaj za Valentinovo koji je pritome još tri puta skuplji od hrane koju uopće možete strpati u nejaki želudac.

Naš Taško, odnosno gazda restorana, očito su shvatili kapitalističku ponudu i slobodu izbora po starom balkanskom receptu "'oćeš - nećeš, tko te šiša, neš' ti meni kontra Valentinova, kad svi učeni ludi lijepo vele da ovaj praznik moramo obilježavat' u samostalnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj, koja se nalazi u podomaklom stadiju kandidature za Europsku uniju." Malo sam škrgutao zubima, u sebi mrmljajući naslov znamenitog meksičkog filma "I tvoju mamu također", ali me Najdraža uvjerila da se nema smisla svađati.

Kako nismo sitničavci, prepustili smo se teroru ugostiteljskog totalitarizma, te odlučili pomalo gricnuti od svih đakonija ponuđenih na stolu. Platili smo i otišli dalje u noć koja je polako padala nad metropolom, zafrknuti za neku siću, po stoti put u ova nesigurna vremena tranzicije, globalnog kapitalizma, Maje Šuput i Georgea Busha. Na stolu je ostala hrpetina klope, pa smo na brzinu utekli jer nas je bilo sram pred gladnom djecom crnog kontinenta. Rekli bi Englezi, koji svako ponašanje sagledavaju kroz klasno pitanje: tipical middle class guilt.

Uostalom, kakva nam je bila alternativa? Tužakati Taška, koji je možda bio kriv isključivo po zapovjednoj odgovornosti? Prijaviti potom njegovog gazdu-ideologa-naredbodavca za prijevaru? Zivkati društvo Potrošač, pa Iliji Rkmanu objašnjavati da su nas namagarčili kao što će vodstvo Hajduka namagarčiti sirotog Milana Mikija Rapaića koju godinu poslije ovog incidenta, i to baš nekako oko ovogodišnjeg Valentinova?

Umjesto toga, zapodjenuli smo ideološku raspravu o Valentinovu, zaključivši da je isto odviše kičasta, nametnuta i konzumeristička pojava za nas tankoćutni ukus. Ne, ne i ne, nas dvoje se ne damo napaliti najavama u šarenim rubrikama, koje nas upućuju da bi sada, nepunih 45 dana nakon božićnog financijskog automasakra, trebali opet trošiti novac na poklone, koji su ovaj put ciljani - samo za zaljubljene. Nerviraju nas pitanja naših poznanika "što ste jedno drugom kupili za Valentinovo", na koje uglas odgovaramo "ništa!", na što se ovi preneraze kao da smo im uvrijedili mamu koja je prije tri dana imala srčani udar.

"In" i "Out"

No što s ljudima koji nemaju partnere, usamljeni su i tužni? Industriju kiča ne zanima njihovo psihičko stanje, koje je  već dovoljno bilo narušeno tijekom božićne euforije - tog obiteljskog praznika iz kojeg su mahom isključeni ljudi koji obitelj - nemaju.

Turističke agencije reklamiraju putovanja za Valentinovo. Kafići i restorani, pogotovo meksički, spremili su posebne jelovnike. Televizija nas bombardira valentinovskim imperativima, dok učiteljice u školama, kojima je ionako jedna od važnijih osobina ga gnjave djecu bezvezarijama, objašnjavaju značaj ovog nacionalnog praznika klincima što na svoju nesreću, odrastaju u Valentinovoj eri.

Ove godine, kako javljaju upućeni pratitelji zbivanja i trendova, medvjedići i čokoladice su totalno «out», dok su «in» i «must have» znatno maštovitiji te nadasve kreativni, čitaj besramno skuplji pokloni. Šareni dodaci u novinama objašnjavaju kako je četrnaesti veljače presudan datum za održanje naše emocionalne veze, dok se na marginama tekstova s ovako dubokoumnim sadržajima nalaze cjenici s adresama trgovina u kojima možemo kupiti vječnu ljubav. Ove godine, kako javljaju upućeni pratitelji zbivanja i trendova, medvjedići i čokoladice su totalno «out», dok su «in» i «must have» znatno maštovitiji te nadasve kreativni, čitaj besramno skuplji pokloni.

Kad naša djeca narastu, mislit će da je Valentinovo nešto poput bivšeg Dana republike i Prvog svibnja, mislit će da je to dan kojeg slavimo od stoljeća sedmog, iako smo ga u svojoj vječno vazalskoj maniri, uvezli od nekih drugih, kao što cijelog svog postojanja svoje mišljenja i navike uglavnom uvozimo od drugih. Ali nema veze, kad već na tekućoj traci svaki novi sistem proizvodi svoje spomenike i praznike, ni jedno Valentinovo neće biti naodmet. Pogotovo trgovcima i vlasnicima restorana. Viva Mexico. Jel' se za to borio Emiliano Zapata?