« Biznis
objavljeno prije 4 mjeseca i 28 dana
ANALIZA

Klimavi drugi stup mirovinskog osiguranja u Hrvatskoj

Neuspješni bankovni mirovinski fondovi ponovno zahtijevaju svoj privatizacijski ulazak u hrvatska strateška javna poduzeća. Čini se, međutim, da od njih najviše koristi imaju banke i fondovski menadžment

Mirovine u opasnosti?
Mirovine u opasnosti? (Arhiva)
Više o

drugi stup

,

mirovine

Predstavnici kapitaliziranih obaveznih mirovinskih fondova u RH zatražili su prošli tjedan da se otpočne s privatizacijom velikih javnih poduzeća čije bi dionice željeli posjedovati. Posrijedi su privatno-bankovna društva tzv. drugog stupa mirovinskog osiguranja. Ona već dva desetljeća raspolažu četvrtinom ukupnih radničkih davanja za mirovine.

Ali, sve izrazitije se pokazuje da ne uspijevaju ostvariti cilj - veća primanja za buduće umirovljenike - nego bi ih potonji dobili samo iz tradicionalnog sustava međugeneracijske solidarnosti, poznatog i kao bismarckovski, nazvanog po prvom kancelaru njemačkog carstva s kraja 19. stoljeća, koji ga je uveo. Dotični fondovi imaju zadaću „oplođivanja" štednje na tržištu trgovanjem dionicama i obveznicama, no došla je do izražaja činjenica da više koristi od toga imaju same banke i fondovski menadžment, kroz visoke naknade koje uzimaju za poslovanje.

Dvostruka šteta kroz manje mirovine i zaduživanje države

Fondovi su tako prošle godine zabilježili drugi najniži prinos za račun štediša u tekućem desetljeću. Tome je pridonio i više nego dvotrećinski njihov portfelj u državnim obveznicama čija vrijednost fluktuira. Paralelno se država, dakle, ostavši bez četvrtine sredstava za isplatu aktualnih mirovina, svake godine od tih istih banaka zadužuje za desetak milijardi kuna.

Hrvatske političke vlasti, međutim, i dalje ne pokazuju namjeru da zaustave daljnje generiranje takve javne štete. Da neutraliziraju, ukinu ili nacionaliziraju drugi stup, kao što je to učinila većina europskih postsocijalističkih zemalja kojima ga je eksluzivno bila namijenila globalna financijska industrija. Željko Garača, profesor splitskoga Ekonomskog fakulteta i njegov bivši dekan, nedavnim je istraživanjem pokazao sve loše posljedice takve politike za Hrvatsku. S njim smo porazgovarali o tome modelu koji je prosječnom radniku i dalje uvelike netransparentan, uslijed bankovnog marketinga.

„Privatizacija javnih dobara i državne imovine je dvojbena sama po sebi, a postaje vrlo problematična kad se radi o privatizaciji putem obveznih mirovinskih fondova. Ulaganja u privatni sektor putem tržišta kapitala nemaju pozitivan učinak na gospodarski rast. Razlog tomu su preveliki 'tranzicijski troškovi' mirovinske reforme koji se moraju podmiriti prikupljanjem dodatnih poreznih prihoda te se novac iz realnog sektora prelijeva u financijski sektor", tvrdi Garača.

Kako privatizirati poduzeće i preuzeti ga bez vlastitog novca

On smatra da su rasprave o tome hoće li mirovine biti veće iz prvog ili drugog stupa - prikrivanje pravog problema. I da će zbog mirovinske reforme i jedne i druge biti znatno manje nego da te mirovinske reforme nema. Njome se ne otvaraju nova radna mjesta i potiče gospodarski rast, već samo postojeća imovina mijenja vlasnika na štetu svih građana. Uvjeren je da glavni motiv nametanja mirovinske reforme od strane Svjetske banke nije bila briga za veće mirovine, već upravo privatizacija javne i državne imovine u skladu s neoliberalnom doktrinom.

„Takav tip privatizacije smo već iskusili 90-tih godina", nastavlja Garača,"a mehanizam preuzimanja kroz fondove je sličan famoznim 'menadžerskim kreditima': kako privatizirati poduzeće i steći vlasništvo bez vlastitog novca. Sada se igra sa znatno većim ulozima. Financijski sektor će se dočepati naše imovine našim novcem i još ćemo mu ostati dužni."

Pesimističan je i Drago Jakovčević, profesor na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu: „To je novi pokušaj privatizacije strateških javnih poduzeća 'na mala vrata'. Tako bismo uveli privatne banke, k tome inozemne, u vlasništvo Hrvatske elektroprivrede ili Hrvatskih autocesta, što je krajnje opasno po javni interes. Fondovi bi se morali držati ulaganja s izlistanim kotacijama  na tržištu. Ako toga nema, kako ćemo izvući svoj novac iz npr. HEP-a, ukoliko tamo dođe do problema? Ako se treba izvući iz takve investicije, naime, prodati je čim prije da se ne bi sutra izgubilo još više."

Predstavnici banaka ne smiju sjediti u vodstvima poduzeća

Jakovčević nam je rekao i da problematičnim drži zahtjev fondova državi da se, u nadzornim odborima i upravama poduzeća čije dionice posjeduju, dopusti sudjelovanje kadru povezanom s njima. „Oni ne smiju doći tamo, vezani su vlasničkom stegom. Ako taj netko odjednom proda dionice, s obzirom na veze s bankom, svi će znati da je došlo do problema u poduzeću."

Željko Garača pak ističe da je glavni privatizacijski argument - loše upravljanje države. No i da nas iskustvo privatizacije u Hrvatskoj uči da privatno vlasništvo nije nikakav jamac uspješnosti. „Društva za upravljanje mirovinskim fondovima pokazala su da ne znaju upravljati ni fondovima za koje su zaduženi te nema mjesta očekivanju da bi dobro upravljala privatiziranim poduzećima. Naime, neto vrijednost imovine obveznih mirovinskih fondova je manja od ukupnog iznosa koji su osiguranici i država uplatili", kaže ovaj naš sugovornik.

Jer, vrijednost starih državnih obveznica s vremenom će se istopiti do nominalne vrijednosti ili još niže. Garača napominje da su financijski tokovi prikriveni transformacijom, budući da se ne radi doslovno o istom novcu, ali se radi o istim iznosima, promatrano bilančno.

Ukidanje drugog stupa - jedino, ali malo vjerojatno rješenje

„Problem privatizacije državnog i javnog leži i u određivanju vrijednosti imovine. Drastičan primjer je bio pokušaj monetizacije autocesta. Nekome je trebalo prodati autoceste za tri milijarde eura, a da nama ostane dug od četiri milijarde po osnovi zaduženja za izgradnju autocesta. Očekivati je da će veliki dio štediša biti za privatizaciju kroz mirovinske fondove, na temelju iluzije da će biti vlasnici vrijedne imovine. No iluzija će se raspršiti u trenu umirovljenja, jer njihova imovina tad prestaje biti njihova te trajno i nepovratno postaje vlasništvo mirovinskih osiguravajućih društava ili drugog kupca", zaključio je Željko Garača.

Po mišljenju ove dvojice neovisnih stručnjaka, jedini izlaz iz te situacije je ukidanje drugog mirovinskog stupa. Ali oni vjeruju i da su šanse za to jako malene, bez obzira na visoku cijenu koju plaća narod u RH. Ipak, za početak bi zacijelo već i obrana javnih poduzeća od privatizacije, naročito zamišljene po interesu mirovinskih fondova, bila itekako dragocjena.

Piše: Igor Lasić/DW
22.02.2019. 08:01:00
Novi komentar
nužno
nužno