Katastrofa na Maksimiru tijekom navodnog derbija prve Hrvatske nogometne lige između Dinama i Hajduka napunila je stupce svih medija, no uglavnom slušamo što o tome misli policija, Vlada i slični ...

Bez ikakve želje da branimo ikoga u ovom slučaju, vjerujemo da bi javnosti bilo zanimljivo čuti što je doživio naš čitatelj, navijač koji na utakmice ide da bi uživao u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu - onome što smo očito zaboravili, nogometu.

Ponukan reakcijom medija, političara i ostalih javnih osoba gdje su se redale razne lažne priče oko prvosvibanjskih događanja na Maksimiru, te s obzirom na to da sam osobno svjedočio cijelom tom "događaju", odlučio sam napisati ovo anonimno priopćenje javnosti u kojemu ću iznijeti ništa drugo, već samo ono što sam svojim očima vidio.

Pred kraj prvog poluvremena u trenutku kada domaći navijači očekuju od svoje momčadi da postigne pogodak, te se sa prednošću uputi prema svlačionici, jedna manja skupina ljudi u gornjem-lijevom kutu istočne tribine pali jednu baklju, te ju baca na pod. Jedine implikacije te prve baklje viđene taj dan su bile bljeskovi fotoaparata cijelog stadiona, jače navijanje, te s time i bolja cjelokupna atmosfera. Baklja je bila odložena na mjesto gdje nije bilo nikog osim te iste omanje skupine ljudi koja ju je i bacila.

Nedugo nakon toga se u priču uključuju Sokolovi redari i to očito sa takvom retorikom kao da je ta jedna baklja u kutu unakazila cijelu utakmicu, a ne upravo obrnuto. Na takvu reakciju navijači kao navijači reagiraju odbojno, pošto ne vide ništa lošega u toj jednoj baklji. Nakon par minuta na mjesto događanja dolazi cijeli korpus interventne policije s namjerom da uhite "izgrednike". Unatoč opravdanoj ljutnji gotovo svih navijača na tom dijelu tribine, policija ne odustaje od svog cilja, te uz batinanja svih koji su stajali ili su se slučajno našli na putu se probijaju na vrh tribine.

Njihovo bezrazložno batinanje revoltira sve veći broj gledatelja, te je sve veći broj istih nasrnulo na policajce. Navijači sa sjeverne tribine (gdje sam se ja nalazio) sve to gledaju, te bivaju još više revoltirani jer ima cijelu situaciju na oku. Kada policajci zbilja više nisu birali koga će i gdje udarati, veliki dio navijača sa sjeverne tribine odlučuje izaći sa svoje tribine, te krenuti prema istočnoj. U toj namjeri ih odmah zaustavlja interventrna policija, te tada počinju neredi i opći kaos.

Iz ovog mog svjedočenja o prvom dijelu nereda je očito da ni do kakvih nereda ne bi došlo da interventna policija nije tako brutalno reagirala na jednu zapaljenu baklju u kutu tribine koja zbilja nikome nije smetala. Policija poznavajući mentalitet navijača, znajući da su navijači kritična masa kratkog fitilja, morala je znati da će takva njihova reakcija rezultirati neredima. Oni su kao institucija s puno takvih iskustava sigurno znali da će izazvati nerede, no nisu ih htjeli spriječiti. Namjerno ili slučajno? Na to Vam pitanje ne ću odgovoriti.

No, ovaj prvi dio vidljiv cijelom stadionu, čak i nije toliko bitan. Zašto to govorim? Zato što su ljudi koji nisu htjeli sudjelovati u neredima imali cijelu situaciju pod kontrolom. Onaj tko se nije htio tući s policijom, mogao se nekako udaljiti, te proći bez posljedica (osim onih koji su se slučajno našli na putu, no takvih je bilo par desetaka). Pravi neredi i kaos su se događali netom nakon završetka utakmice. Evo kako sam ja svjedočio tom kaosu:

Nakon zadnjeg zvižduka, ne baš i zadovoljan igrom svoje momčadi, s prijateljem sam se uputio prema izlazu sa sjeverne tribine. Po običaju smo otišli u WC na rubu tribine popiti malo vode. Pošto u WC-u radi samo jedna slavina, pričekali smo kojih pola minute u redu za vodu. U trenutku kada je moj prijatelj došao na red, te pio vodu, ja sam primjetio da se iz vana čuje neka dernjava i lupanje. Iz straha sam prekinuo prijatelja u pijenju vode, te mu rekao da su vani neredi, te da nam je bolje da bježimo van iz WC-a.

Otvorivši na pola jedna vrata, vidjeli smo da ispred nas stoji kordon interventne policije koja tjera navijače van sa trbine prema velikom rotoru koji vodi van na ulicu. Odmah smo pohitali prema zadnjim vratima, izašli iz WC-a, te se zatekli u prvom redu između navijača i policije. Jedan dečko koji je u istom WC-u obavljao nuždu je izašao par sekundi poslije nas, te se zatekao u sred korpusa policije. Oni su ga par puta opalili pendrecima po leđima i rebrima te ga gurnuli prema masi ispred njih. Nedugo nakon ulaska na rotor je počelo opće policijsko prendrečenje navijača s namjerom da ih se što prije otjera sa tribine.

Među tim navijačima je bilo i klinaca od 10-12 godina sa roditeljima, žena, pa sve do staraca. Policija nije birala koga će udariti. U očima tih policajaca sam vidio samo mržnju i bijes. U jednom trenutku udararaju jednog dečka po glavi na nakon čega taj dečko isti trenutak pada u nesvjest. Ljudi oko njega pokušavaju objasniti policiji da mu treba hitna pomoć, no oni i dalje pendreče te iste. Tek kada je jedan policajac pri pameti shvatio da je dečko stvarno onesvješten, spušta se prema njemu, počinje mu masirati srce, te ga pokušava oživljavati. Što je na kraju s tim dečkom bilo?

Ne znam jer nas je policija i dalje prendrecima tjerala prema dolje. Ja i prijatelj smo se cijelo vrijeme držali za ruke iz razloga da se međusobno ne izgubimo, te da pomognemo jedan drugome. U jednom trenutku, na mjestu gdje se nalazi jedna ravnina i ulaz na terasu, čujem odozdo buku i viku, te vidim da jedan korpus policije prendrečenjem tjera navijače odozdo prema gore. U tom trenutku kada jedan korpus pendreči odozgo, a drugi odozdo stvorila se jedna tako velika gužva i stiska da ja osobno nisam mogao udahnuti zrak. Stakla za ulaz u terasu su odmah pukla. Ljudi koji su bili uz staklo u trenutku kada je ono puklo su bili razrezani i krvavi.

Ja sam ostao uz rub zida, no moj je prijatelj (prema njegovom svjedočenju) prošao kroz taj razbijeni otvor, te se našao na nekoj terasi gdje su se ljudi i dalje naguravali u bijegu od policijskih batina. Pošto se velik broj ljudi našao na tom malom prostoru, ljudi su se počeli penjati na gornju tribinu da bi spasili sebe i druge.  U pogledu oko sebe sam vidio gušenja, jauke i plač. Pored mene je bio jedan dečko od kojih 13-14 godina koji je od te silne stiske počeo panično plakati. Prema mojoj sadašnjoj procjeni, na površinu od 30-ak metara kvadratnih je stalo 200-250 ljudi.

Pomislio sam: "Dobro za mene, jak sam i mogu izdržati i gore situacije. Ali ova djeca, starci, žene i slabiji ljudi oko mene. Pa umrijet će! Što ovi ljudi rade?!" Kada je policija odlučila pustiti ljude van,  ljudi su glavom bez obzira krenuli trčati prema dolje, a 2 kordona policije su udarala po ljudima s obje strane. U tom trenutku sam ja osobno dobio udarac pendrekom. Neki mršaviji dečko je odmah pao na pod, a policajci su počeli sa udaranjem po skvrčenom dečku. Nastao je opći stampedo prema izlazu.

Gusta masa ljudi, kroz prilično uski prolaz svim snagama trči po rotoru prema van. OPĆI STAMPEDO! Bacio sam mali pogled prema podu, te vidio nekolicinu ljudi (uglavnom djeca, stariji i slabiji) kako leži na podu dok ih ostali gaze. Ljudi su padali kao pokošeni na pod. Onaj tko je pao na pod bivao je brutano gažen od mase. Osobno sam nagazio na nekog dječaka koji je pao ispred mene, te u tom trenutku izgubio cipelu. Uz rub sam vidio jednog čovjeka sa djetetom kako pokušava zaštititi dijete od stampeda, no bezuspješno. I on i dijete padaju, te tko zna što im je bilo. Sve se to događalo uz neprestano pendrečenje policajaca. Ti trenuci su mi bili jednu od najgorih trenutaka u životu, te su mi kroz glavu prošle svakakve stvari. Na izlazu sa rotora nas je također dočekala policija koja je pendrečila svakog koga su mogli.

Dolaskom na otvoren prostor, situacija je bila sigurnija, no ono što sam mogao vidjeti oko sebe je bilo strašno. Razbijene glave, masnice po svim dijelovima tijela, poderane odjeće, plač djece, bolni jauci od svega što se dogodilo. STRAVA! Stao sam 20-ak metara od izlaza da vidim gdje mi je prijatelj kojeg sam izgubio još u onoj gužvi. Nakon 10-ak minuta smo se našli na parkiralištu Ekonomskog fakulteta gdje nam je bio auto. Odmah smo ušli u auto i zaputili se kućama. Prijatelj ima ozlijeđen prst na ruci, te par masnica po leđima od pendreka.

Obojica smo srećom dobro prošli s obzirom na druge, ali slike policijske represije i brutalnosti koje smo vidjeli će zauvijek ostati u našim glavama.

Anonimni navijač NK Dinamo

Redakcija dodaje dva videa za bolju ilustraciju teksta: