Ovog ponedjeljka je europski povjerenik za pitanje poreza i carinske unije Algirdas Šemeta najavio novi pohod protiv koncerna koji, u vještom prenašanju novca iz jedne zemlje Europske unije u drugu, na koncu praktično ne plaćaju porez ili plaćaju tek djelić onoga što bi zapravo morali.

To nisu tek simbolični iznosi, jer su to u pravilu i međunarodni koncerni koji ostvaruju milijarde eura prometa i dobiti. Uopće, po grubim procjenama je ovdje riječ o 1.000 milijardi eura koliko bi se inače platilo poreza, a ne plaća se zbog takozvanog "agresivnog planiranja plaćanja poreza".

S druge strane, mnoge zemlje se na sve načine trude privući glavna predstavništva tvrtki u svoju zemlju. Ako to onda i nisu Cipar, Litva ili Letonija, međunarodnim koncernima su osobito drage zemlje poput Irske, Nizozemske ili Luksemburga gdje na primjer Amazon provodi svoje cjelokupno financijsko poslovanje.

Koncerni nerijetko i ucjenjuju zemlje gdje su smjestili svoja sjedišta da će ga premjestiti - ako one pooštre pravila ili im ne dopuste povlastice. Povjerenik Šemeta je upozorio kako si u Europi "ne možemo dopustiti takve parazite" i da ni zemljama neće biti dopušteno nuditi takve povlastice.

Osobito se strana, često američka poduzeća trude da si, izborom svog sjedišta u Europskoj uniji, "namjeste" i da plaćaju što manje poreza. Jer, stope poreza su vrlo različite u Europskoj uniji: u Španjolskoj poduzeća moraju plaćati 36,1% poreza, nije mnogo bolje niti u Njemačkoj ili Francuskoj.

Maštovitost poreznih stručnjaka

Nije lako uopće niti opisati put kojom se šalje roba i zaprima novac iz drugih zemalja Europske unije kako bi se izbjeglo plaćanje poreza i gdje to po međunarodnim koncernima smišlja čitava vojska poreznih stručnjaka. Čini se da se novac šalje na sve strane između filijala i središnjice kako bi na koncu, teoretski i po knjigama, na primjer u Irskoj gdje je smještena glavna podružnica za Europu, ostala tek minimalna svota za plaćanje poreza.

Apple, Microsoft, Amazon... Vrlo je dug popis tvrtki koje u Europskoj uniji ostvaruju odličnu dobit i on obuhvaća i velike i razmjerno malene koncerne koji djeluju na međunarodnoj pozornici - ali im je zajedničko da jedva plaćaju porez u Europskoj uniji.

To je trn u oku i europskim političarima: već je više puta bilo riječi kako da se "začepe" te rupe, ali je velika prepreka činjenica da svaka zemlja sama odlučuje koliko poduzeća trebaju plaćati poreza i da se Europska unija uvijek iznova zaklinje na "slobodan protok ljudi, robe i kapitala". Povjerenik Šemeta je na koncu objavio da, ako je očito kako se to načelo zlorabi, da se onda i pravila moraju "prilagoditi".

Štoviše, kako se pokazalo na pregovorima o velikoj koaliciji u Njemačkoj, u tome su ovdje složni i kršćanski demokrati i socijaldemokrati i odlučni su početi naplaćivati porez od tvrtki koje djeluju u ovoj zemlji - čak i ako se Europska unija ne dogovori. Na pregovorima u Berlinu su Bruxellesu dali rok do 2015., a ako do tada u Europi ne dođe do sloge, onda će Njemačka sama postaviti "nova pravila igre" za međunarodne koncerne.

Ipak, Šemeta dodaje kako nipošto ne teži da koncerni na koncu moraju dva ili više puta plaćati porez, a problem je i da se s ovim planovima Europske komisije moraju složiti i - sve države članice Europske unije. Neke zemlje su zapravo vrlo lijepo živjele i od tih mrvica koje su primali od međunarodnih koncerna, ali praktično sve "velike" zemlje Europske unije - Njemačka, Francuska i Velika Britanija, žele da tome dođe kraj.