Amigdala (lat. corpus amygdaloideum) , su dvije međusobno povezane žlijezde, oblika i veličine badema, koje se nalaze sa obje strane našeg mozga u blizini sljepoočnica. U njima su smještena sjećanja koja uzrokuju naše strahove.

Njena primarna zadaća je kada nas nešto uplaši, šalje ostatku mozga uzbunu, a mozak taj impuls šalje dalje našem organizmu i tada kreće pravi „karneval reakcija" : srce počinje kucati jače, istovremeno nam je hladno i toplo, govor se paralizira a mozak kaže: „Bye, bye". Ona nam potvrđuje da smo emocionalna bića a tek onda racionalna.

Koliko god to zvučalo nelogično (jer tko u ovim opisima vidi išta pozitivno?), strah je jedan od najboljih čovjekovih prijatelja. Zbog njega smo preživjeli izazovna evolucijska razdoblja.

Istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Sve ostale strahove implementiramo tijekom života kroz iskustvo kontakta s vanjskim svijetom.

Kao i većinu svega što nosimo u sebi, tako i strahovi kreću iz djetinjstva.

Ukoliko roditelji pokazuju razumijevanje, oni najčešće spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Ponekad je zahtjevno imati razumijevanje za nerealne strahove ali vodite računa da isključivo o vašoj reakciji ovisi njihov stav koji će imati tijekom života, kada budu u prilici bojati se „stvarnih babaroga".

Potpuno pogrešna reakcija je da dijete u tim situacijama ismijavate, rugate se i navodite kako je mala beba ili plačljivko (što je zapravo ionako potpuno pogrešna komunikacija u svim situacijama).

Strah na našim prostorima (da ne kažem na brdovitom Balkanu) je nešto što je duboko usađeno u našu kulturu i mi smo generacijama odrastali uz spoznaju da se uvijek nečega trebamo bojati. Tako smo se trebali bojati: mraka, liječnika, policajca, zločestog susjeda, loših ocjena, na poslu je uobičajeno bojati se šefa, također je poželjno bojati se kredita, bolesti, starosti, nepoznatih ljudi, a najveći od svih strahova treba biti strah od „što će ljudi reći" ...

I kada razmislimo, strah je uz nas češće nego drugi osjećaji.

Veliki broj ljudi živi na način da strah potpuno upravlja njihovim životima i da pri tome nikada ne osvijeste spoznaju da su mnoge njihove bitne životne odluke donesene (ili propuštene) isključivo iz straha. Jedan od dodatnih izazova je što strah ima razne pojavne oblike i teško ga je identificirati. Pogotovo u poslovnom okruženju. Najčešći strahovi su iz domena javnog nastupa, kada trebamo nešto prezentirati ili iznijeti vlastito mišljenje.

Dugo i kvalitetno se pripremamo, napravimo kvalitetan sadržaj i kada treba izaći pred 20-tak ili više ljudi- postajemo ledena skulptura i tada nastupa gospođa Amigdala. Navedenu situaciju naša Amigdala prepoznaje kao opasnost. Osjećamo se kao sitna životinjica u preriji a oko nas su predatori koji samo čekaju pogrešan korak... ili bilo kakav korak. I naravno, Amigdala nam galopirajući kreće u pomoć .

Podsjetimo se da postoje instinktivne reakcije na opasnost, kolokvijalno nazvane „3F" : napad (fight), bijeg (flight) i zamrzavanje(freeze). U prepunoj dvorani je prilično nedolično nekoga napasti. Jednako tako, nije baš primjereno niti pobjeći. I što nam preostaje? Smrzavanje, dok „opasnost" zvana javni nastup ne završi.

Sada, kada smo osvijestili da naša Amigdala radi besprijekorno, pokušajmo naučiti kako surađivati s njom.

1. Osvijestite svoje strahove

Od djetinjstva nas uče da je kukavički pokazati emocije a pogotovo strah. Govorili su nam da se smijemo kada nam je najteže, pravimo bezbrižni dok nam se ruši cijeli svijet.... Učili su nas da je strah poželjno ignorirati i negirati. Prava istina je da koliko god bježali i skrivati se od njega, nikada mu ne možemo dovoljno daleko pobjeći. Uvijek nas pronađe i spriječi da učinimo dobre stvari .Kada ste u prilici, u mislima se suočavajte sa situacijom koja vam izaziva osjećaj straha i nelagode i „prođite" razne scenarije jer (ukoliko) kada se ona stvarno dogodi, biti će nam dobro poznata.

2. Redefinirajte strah

Možete razmišljati na način: „Mrzim ove javne nastupe jer ovi zli ljudi jedva čekaju da napravim i najmanju pogrešku „ ; „Ukoliko iznesem svoja razmišljanja nadređenom, tek onda će misliti da sam kompletan idiot" Ili možete razmišljati: „Tko zna koji će sve dragi ljudi biti tamo i tko zna u kojem zanimljivom smjeru će se razviti rasprava."; „Možda će se nadređenom svidjeti moje razmišIjanje obzirom da dolazi iz druge perspektive". Izbor je na vama.

Odlično oružje je i osvještavanje usporedbe zbog koje će se naš strah činiti potpuno beznačajan. Na primjer, da je tada dvanaestogodišnja djevojčica Malala Yousafzai dozvolila da je savlada strah, tisuće djevojčica i žena bi i dalje proživljavale slične sudbine . U usporedbi s većim problemima, vaš strah će „od srama pobjeći od vas".

3. Mislite pozitivno i nagradite se

Otjerajte crne misli i neprestano samozapitkivanje „ Što ako ..." i sjetite se koliko ste samo životnih problema i nedaća tijekom života uspješno riješili i potvrdite sebi da će i ovo biti riješeno. Obećajte si nagradu - „Kada ovo završi, počastiti ću se najboljim čokoladnim kolačem (masažom, novom knjigom)" . I učinite to 

4. Pričajte o svom strahu

Osvijestite svoj strah i razgovarajte s drugim ljudima o tome. Osobno sam nazočila na predavanju gdje je vrhunskog znalca „pojela trema" . Kada je otvoreno priznao strah uz dozu humora na vlastiti račun, cijela atmosfera je „omekšala" i ozračje je dobilo „prijateljskiju"notu.

Mark Twain je dobro napisao: "U životu sam proživio puno katastrofa. Najveći dio njih nije se nikad dogodio".

I zapravo je to najbolja definicija straha.