Proteklih tjedana je pljuštala kritika na račun Jean-Claudea Junckera. Kritiziran je da je propustio pokrenuti novi početak Europske unije, da nema vizija za budućnost, da želi previše Europe, da želi premalo Europe, da ga se Merkel želi riješiti, da ga se istočni Europljani žele riješiti, da se zalaže za nesocijalnu i nesolidarnu Europu, da zapostavlja Pakt stabilnosti, da je kriv za gospodarske slabosti na jugu EU-a i da je kriv zbog toga što su mnogi građani protiv EU-a.

Mnoge od tih kritika, međutim, jedna drugu isključuju. Ni neki čudotvorac trenutačno ne bi mogao svima u Europi ugoditi.

Dalje kao i dosad ili nove vizije?

Jean-Claude Juncker je nakon referenduma u Velikoj Britaniji o izlasku zemlje iz EU-a (Brexit) najprije emocionalno reagirao. Kao "čovjek i Europljanin" je priznao da je bio pogođen rezultatom referenduma. Istovremeno se zakleo kako Europska unija mora kročiti dalje svojim političkim putem, a Velika Britanija što je moguće prije pokrenuti proces istupanja iz EU-a. Time je najprije htio spriječiti pojavu nestabilnosti i odagnati svaku moguću političku i gospodarsku "opasnost od zaraze". Juncker je u tome bio suglasan s Parizom, ali su se njegove izjave kosile s opreznijim stavom u Berlinu. A to još ni za jednog predsjednika Komisije nije izašlo na dobro.

Dan nakon referenduma u Velikoj Britaniji su predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz i njemački socijaldemokrati u jednom zajedničkom strateškom dokumentu zatražili više integracije, više zajedničkih nadležnosti za Europsku uniju. Ta inicijativa se pripisuje Junckeru jer je Schulz njegov politički ortak. Međutim, svaka izmjena europskih ugovora bi u ovom trenutku propala i značila bi kraj EU-a. Stoga Juncker daje signal za "dalje kao i dosad". To odgovara i Vijeću Europske unije koje želi da mu se ustupi vremena kako bi tek u rujnu moglo razmišljati o posljedicama Brexita.

Kritičari Junckeru stoga predbacuju da nema europske vizije. Istovremeno vlade zemalja članica EU-a ne žele ni čuti o poletnim idejama iz Bruxellesa, prije svega one vlade zemalja članica s istoka kontinenta. Istočnoeuropske zemlje žele izričito manje jaku Europsku uniju. Liberalni vicepredsjednik Europskog parlamenta Alexander grof Lambsdorff priznaje: "Juncker se nalazi u dilemi."

Više efikasnosti ili manje demokracije?

Na rubu summita održanog nakon britanskog referenduma je Juncker pomalo osorno branio svoju odluku o tome da trgovinski sporazum CETA s Kanadom ratificira samo Komisija i Europski parlament. Što se tiče njegovog izražavanja i odabranog trenutka, može se reći da je to bila politička greška. Ali sadržajno? Komisija Europi treba donijeti više gospodarskog rasta i radna mjesta. Iz te perspektive gledano bi imalo smisla kad bi se CETA brzo primijenila i tako se povećala trgovina.

Ali njemački ministar za gospodarstvo Sigmar Gabriel i predsjednik Bundestaga Norbert Lammert su se pobunili i zatražili da nacionalni parlamenti odluče o tom sporazumu. Juncker je odmah popustio. Sada CETA mora proći dug i naporan put kroz europske parlamente te se u dogovorenom obliku vjerojatno neće ratificirati. Predstavnici gospodarstva strahuju da će i sporazum TTIP sa Sjedinjenim Američkim Državama doživjeti istu sudbinu. Nije baš poželjno izgovoriti to, ali ako svaki europski parlament bude suodlučivao o svakom sporazumu ili dogovoru u Europskoj uniji, onda ona neće biti sposobna djelovati.

Dalje štedjeti ili više novca potrošiti?

Već dugo se Europskoj komisiji predbacuje da se ne ponaša adekvatno po pitanju pridržavanja Pakta stabilnosti. Jer, ona Francuskoj, Portugalu i Španjolskoj stalno popušta i dopušta da deficit državnog proračuna bude veći od dopuštenih tri posto. Juncker se pritom zalaže za jednu politiku stabilnosti koja bi, sve dok se zemlje članice trude oko konsolidacije proračuna i provođenja reformi, bila u skladu s danom situacijom. On se založio i za ostanak Grčke u eurozoni.

Politika štednje je izvor "frustracija i strahova" mnogih građana u Europi, zaključio je predsjednik SAD-a Barack Obama tijekom svog posjeta Španjolskoj. No, nisu američki ekonomisti jedini koji govore protiv politike stabilnosti koju zagovara Berlin. Zemlje Sredozemlja već odavno zahtijevaju veće zaduženje kako bi se time potaknule njihove ekonomije.Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, međutim, zahtijeva ista prava i iste obveze za sve članice. Sada je Komisija popustila te će se Španjolska i Portugal možda morati suočiti sa sankcijama. No, vladi u Parizu se ne usudi ništa reći.

Tu se sudaraju dvije ekonomske teorije: moraju li državni proračuni biti solidni i žrtvujući se stvarati konkurentnost ili bi se trebao trošiti novac i investicijama proizvesti rast? To je na koncu pitanje moći i o njemu se ne odlučuje u Bruxellesu, već u nacionalnim glavnim gradovima. Jedna vlada u tome svemu više ne sudjeluje: pobornici jedne tvrdolinijaške politike štednje u Londonu.

Više karizme ili ipak radije dosada?

Pred kraj njegove EU karijere prije dvije godine bivši bavarski premijer Edmund Stoiber se pretvorio u Europljanina iz uvjerenja. On sada zahtijeva više "karizme u politici u Europi". Zločesto bi bilo tome se smijati da upravo nekarizmatični Stoiber zahtijeva više karizme.

Dvojica donekle karizmatičnih europskih političara Jean-Claude Juncker i Martin Schulz trenutačno vrlo loše kotiraju. Možda će se i po tom pitanju uspjeti nametnuti njemačka kancelarka po načelu: bit će samo toliko karizme koliko dopusti Angela Merkel.