Julia Kršlović studentica je završne godine na zagrebačkoj ALU osobito se ističe nizom svojih slika, uglavnom većih formata s motivima doživljaja vlastitog okruženja, današnjeg svijeta, čovjekove mikro klime i ljudskog svemira.

Promišljajući o privlačnim i izazovnim motivima Julia Kršlović realizira vrlo sugestivan i svakako osebujan slikarski opus vrlo karakterističnim rukopisom, jakog i intenzivnog kolora.

Pred nama je ciklus akrila na platnu, impresivno velikog formata 200 x 150 cm, s motivima grada.

Julia, što je osobito značajno za prvi akril Raskrižje?

- Spajanje dva prizora autobusnog kolodvora- slijeva je zagrebački, zdesna zadarski.

Kolodvori su poprilično doslovan simbol tranzicije i promjene. Sa tim istim značenjem mogu biti i psihološko duhovni simbol.To stanje fascinira me jer otvara prostor i daje slobodu postojanja, za razliku od većine svakodnevice u kojoj sudjelujemo kroz različite uloge i često smo vođeni konstantnom produktivnošću. Vožnja je poput duhovnog odmora od ovoga svijeta jer za vrijeme nje od pojedinca se ne očekuje ništa osim postojanja u sjedalu i čekanja, puštanja vremenu da prođe, ne trebamo biti nitko. Zapravo, to potiče meditativno stanje iz kojeg imamo novu priliku odabrati tko smo i što činimo.

Prije i nakon svakog putovanja doživljavam spontane mentalne slike mjesta s kojeg sam došla/ kojemu idem, kao da je dio mog duha ostao tamo, ili je već otišao, spreman za tranziciju. To je također jedan od razloga zašto slika prikazuje spoj ta dva kolodvora.

Moglo bi se pričati i o velikoj promjeni koju ti kolodvori simboliziraju za mene-seljenje iz Zadra u Zagreb kao početak novog poglavlja u životu, skok iz poznatog koje je ograničavalo, u nepoznato u kojem je sve moguće.

Prikaz djeluje kao da je uhvaćen usred noći, jer noć doprinosi opisanoj atmosferi. U noćno doba ljudi također skidaju maske jer gube prividni osjećaj da je sve na vidjelu kakav nosi danje svijetlo. Iako na mom prikazu nema ljudi, fascinantno je gledati mase ljudi koji se susreću na kolodvoru- svatko ide sasvim različitim putem i tu su iz različitih razloga, no kolodvor je zajedničko mjesto tranzicije.

Drugi akril velikog formata posvećen je kompleksu Jadran filma.

- Ova slika prikazuje fragmente kompleksa Jadranfilma u kojima sam provela velik period vremena zadnje dvije i pol godine zbog premještaja akademije na tu lokaciju. Prvi dolazak na Jadranfilm nakon ljetne pauze prouzrokovao je osjećaj kolapsa linearnosti vremena- sve što mi se ikad dogodilo na tim prostorima osjećala sam da se odvija simultano. Sva prošlost postala je sadašnjost, svi osjećaji koje sam tada proživljavala vratili su se, a svi ljudi koje sam sretala vidjela sam poput sjenki koje su prošle kroz mene u tom trenutku.

Treći akril posvećen je jednoj zagrebačkoj ulici.

- Ova slika prikaz je hodnika doma u kojem živim, kao i ulice u blizini doma po kojoj je slika dobila ime. Razlog zašto sam uzela tu ulicu jest jer je ona, kao Jadranfilm i kolodvor raskrižje mojih iskustava. Moglo bi se zaključiti da moju pozornost imaju prostori koji su posvjedočili različitim intenzivnim iskustvima koji mijenjaju mene kao osobu, dok su oni sami po sebi ostali isti. Time ti prostori postaju osobni simboli mojoj svijesti.

U lijevom dijelu slike koji je zatamnjen naziru se suptilni obrisi fragmenata sjećanja koji su povezani s tom ulicom. No njihov doslovni oblik ne predstavlja nikome ono što predstavlja mojoj svijesti, zbog čega se oslanjam na atmosferu slike da prenese poruku promatraču.

Što povezuje sve tri slike, cijeli ciklus?

- Sve tri slike povezuje to što pokušavam prikazati mentalnu sliku tih prostora, ono što je ostalo od njih u sjećanju. Jer sjećanje ne sadrži sve realne detalje, već pamti samo fragmente, glavna obilježja koja određuju taj prostor. Taj nesvjesni redukcijski proces rješava se svega nebitnoga, pa u umu ostaju samo sjene koje sadrže bit te slike. Zato smatram da slikajući upravo te mentalne slike bliža sam srži, istinitosti tog iskustva koja će onda promatraču prenijeti točniju informaciju od bilo kakvog verbalnog opisa događaja.