Josip Botteri Dini, akademski slikar i profesor na splitskoj ALU, autor iznimnog ugleda, kreator je kompleksnog opusa, u kojem se posebno ističe sakralni ciklus, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.

Prisjećamo se umjetnikovih riječi.

Gospodine Botteri, u povodu Vašeg ne malog doprinosa sakralnoj umjetnosti, nedavno je dovršen i svečano prikazan dokumentarni film o Vašem opusu.

-Niz autora je radilo na filmu, dr.sc. Hrvojka Mihanović Salopek, muzikolog i povjesničarka književnosti, nedavno je sa suradnicima dovršila snimanje dokumentarnog filma o mojem sakralnom djelu. Film obuhvaća veći dio mojeg djela. Moram kazati kako je to vrlo zamršen pothvat,koji je tražio mnoga putovanja i veliki studijski posao. Film predstavlja izbor iz mnoštva djela iz različitih vremenskih razdoblja i pruža uvid u bitne razvojne promjene.

Ključna karakteristika ovoga filma.

-Ključna misao autorice filma je evanđeoska baština i hrvatski nacionalni identitet u mojem likovnom djelu. I sam naslov filma „SIMFONIA CROATICA ET CHRISTIANA",daje naslutititi tu ideju. Moram istaknuti produkciju, Udrugu Prosoli-sveta glazba,kao i Real grupu,kao i koprodukciju TV Laudato. Film su snimali Boris Poljak, Dean Ganza, Andrej Bunić. Layout i grafička obrada:Jakov Gaćina.

U filmu su govorili dr.sc. Hrvojka Mihanović Salopek, prof. Nevenka Nekić i prof. Stanko Špoljarić. U filmu govorim i ja, kao umjetnik o svojem djelu.

Što je važno u nastanku likovnog djela?

Slikarstvo je samo posrednik, pa može se kazati i jezik,kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti, sadašnjosti i slutnju budućnosti. Posebno moram istaknuti ljudsku patnju,koju doživljavam i izražavam u mojem djelu. U teškim tragedijama jedino mi lebdi nad patnjom trpeći Krist,kao utjeha i nada. Krist nam je blizak,jer on je za nas, za naše vječno spasenje kao Bog,nedužan,iz neizmjerne ljubavi trpio i podnio muku križa,čak,kako su Rimljani govorili:ludost križa.

Vi ste jedan od naših najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?

Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.

Jeste li slikali blaženog kardinala AlojzijaStepinca?

Više puta, i na vitraju i na mozaiku i na platnu.

Vratimo se odabiru motiva.

Slikao sam mnoštvo sakralnih tema. Jedna od prvih jest sprovod u pastelu, pa opet sprovod u ulju,. Zašto sprovod? Kao dječak bio sam ministrant i sprovodi su mi se duboko urezali u sjećanje. Smrt me je jako potresala. Kasnije na Akademiji naslikao sam raspetog Krista i Posljednju večeru. Na ALU nije bilo posebnih komentara na ove slike, to su kasne šezdesete.

Koje ste teme najčešće SLIKALI?

Najčešće sam radio Krista na križu, zatim procesije, posebno na Hvaru ,Braču i u Splitu. I ovdje su ti motivi izloženi. Zanimale su me Ti događaji, mistični, gdje mnoštvo pobožnog puka, sa svijećama koje palucajući rasvjetljavaju tamu, polagano hoda, moli i pjeva „za križem", kako na Hvaru i nosi ime Pasionska noćna procesija..

Kako je počelo i kako je teklo Vaše školovanje na zagrebačkoj ALU?

1964. godine, početkom ljeta, doputovao sam u Zagreb, noćnim vlakom iz Splita, kako bih polagao prijamni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, u Ilici 85.

Zagreb mi je drag i danas, ali i tada, s puno nade i sanjarija bio je moj Paris, mjesto mojih slikarskih težnji. Možda sam više očekivao od ljudi. Mnogo je vremena moralo proteći, kako bih uvidio,spoznao, da samo u tišini svoje samoće mogu vidjeti onaj istinski svijet za kojim tragam. Jer dok sam tragao za umjetničkom istinom, pokazalo se, kako i svi drugi, jednako žive u potrazi za vlastitošću i odmjeravaju „svoje pronalaske", u našem slučaju umjetnička iznašašća-djela, sa svojim suvremenicima i vode tihu a ponekad i glasnu borbu oko prvenstva, uspjeha, ugleda. Sve se često završava u taštini samodostatnosti, klanskim podjelama i zaštitama grupa, koje ih pojedinačno ili kao skupinu izdiže za neko vrijeme nad ostalima. Nije moguće ne spomenuti i političke i ideološke grupacije i podjele, koje ni danas nisu završile i koje često i neprestano ometaju kontinuitet hrvatske duhovnosti i kulture.

Može li se biti sam? U meni se dogodio taj, rekao bih blagoslovljeni zov samoće. Drugi blagoslov koji me u toj samoći prati jest radinost, koja me ustrajno drži i kojoj postojano pristajem biti spreman na sve izazove.

Posebnu milost i blagoslov osjećam zbog nadahnuća koja dobivam iz knjige Sv. Evanđelja. Sveto Pismo oživljava moju stvaralačku snagu. Blagoslov obitelji, zdravlja, prijateljstava, blagoslov mnogih koji podržavaju moje djelo. Sve to olakšava životni križ koji sa mnom prolazi i moj životni put.

Koliko je važno za umjetnika izlaganje? Izlagati ili ne?

Izlagati ili ne? Bilo je umjetnika, čak i profesora na Akademijama, koji gotovo nikada nisu izlagali. Mislim kako se mora i izlagati. Naporno je zaustaviti i onako kompliciran atelijerski rad, ali bez komunikacije s publikom, gubi se smisao našeg rada.

Drugi su danas običaji. Tiskanje obilnih kataloga, knjiga, filmovi i medijski nastupi...itd.

Nemam nikakve preporuke osim, vjerno, redovito, što je bolje moguće tražiti novo, novu i koliko je moguće dobru vlastitu sliku, potvrđujući sve prije stvoreno.

Jer slikar, kipar, grafičar, glazbenik, pisac, filozof, arhitekt, filmski režiser ili bilo koji drugi umjetnički stvaratelj rade jednako:ono što misle i vide u sebi i osjećaju, sriču i izriču u svojem umjetničkom govoru. To je govor iz dubine bića upućen suvremenom čovjeku. To je razlog i izlaganja i objavljivanja ali i samoga stvaranja.

Umjetničko djelo,kao medij-posrednik između autora i općinstva, autora i svijeta u svom vremenu, istodobno je i djelo kojim se nastavlja kontinuitet kulturne sredine i naroda u kojemu nastaje a partipicira i u kulturi svijeta.

Što mislite o vlastitom djelu?

Nisam zaljubljen u vlastito djelo, ali mogu reći kako ga neprekidno stvaram odgovorno, sa ciljem da izrazim potpuno, što potpunije sve što u sebi nosim. To je odgovoran, zahtijevan pa nekada i veoma naporan pothvat.

Nastojim, poput one izreke, dopuštati, da stablo izraste, pa ćemo naknadno odstraniti suvišne grane. U slučaju umjetničkog opusa učiniti će to buduće vrijeme i stručne analize pozvanih.

Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati sudski proces za svoje djelo.

Ovo stablo, poput smokve, rađalo je radosno, bez vlastitog komoditeta.

Često sam osjetio naklonost mojem djelu. Mnogi su ljudi, kako pojedinci tako i zajednice podupirali nastajanje mojih slika u različitim tehnikama.

Najčešće, to su bila djela sakralnog nadahnuća.

Hvala svima koji su me podupirali i poticali kako u domovini ,tako i po svijetu.

Često spomininjete samoću, važnu za umjetnika. Što je još važno zas umjetnike koji se bave sakralnom umjetnošću?

-„O BEATA SOLITUDO"

Bez samoće i odcjepljenja od svega profanog, ne može nastati ništa uzvišenog. Sakralnu umjetnost možemo nazivati i uzvišenom.

Rekli smo da je sakralna umjetnost angažirana. U svakoj angažiranoj umjetnosti događa se neka određena poslušnost, pa bi to mogli nazvati i neslobodom. A umjetnost se upravo hvali slobodom,pa čak i neposluhom, do anarhije.

Sakralnom umjetnosti iskreno se može baviti onaj koji može poštovati kontinuitete u kojima su prethodnici stvarali u povijesti umjetnosti svjetske i nacionalne. Za slobodu umjetničkog izražavanja u području stvaranja sakralne umjetnosti umjetnik se mora na svoj način izboriti. On zna da ova umjetnost služi kao suvremena vizualizacija navještaja Božje riječi i da umjetnički izraz treba nositi neprolazne komunikacijske mogućnosti za mnoštvo vjernika koje će u sadašnjem i u budućem vremenu uz njegovo djelo moći moliti i razmatrati svete tajne.

I naručitelja i umjetnika brine ono mnoštvo koje će komunicirati s umjetnošću. Jer u crkvi umjetnost nije dekoracija, ona ne može biti niti provokacija. Ona ne može biti nečitljiva, ako govori o određenoj temi. Umjetnik je stvorio svoj izražajni jezik, on želi govoriti svojim autentičnim stilom, izrazom,jezikom.

Potrebno je doći do sretnog susreta međusobnog poštovanja naručitelja i autora. Sakralna će umjetnost živjeti i komunicirati, dulje, biti aktualnija dulji vremenski period,ako umjetnik bude dosljedan sebi i svojem stilu i što slobodniji u svom izražavanju.

U slobodi umjetničkog izražavanja krije se ključ buduće recepcije umjetničkog djela.U slobodi umjetnik dotiče i ostvaruje proročku ulogu.

Ipak, iznad svega, umjetnika njegova sredina mora prepoznati. Njegova umjetnost treba postati duhovna pratnja i potreba svoje sredine.

Umjetnost ne poznaje granica. Istinska umjetnost govori univerzalnim jezikom i biva prepoznata u općem svijetu umjetnosti.

Europska umjetnost baštini u svojim temeljnim zasadama najbolja iskustva i dosege umjetnosti stare Grčke i Rima, kao i umjetnost Bizanta,koje utječu na stvaranje predromanike,romanike,gotike,renesanse,baroka,manirizma,rokokoa i klasicizma da bi tek u impresionizmu europski duh stvorio bitno novi umjetnički stil i otvorio put novim ikonografskim i morfološkim umjetničkim ostvarenjima.

Slijede zatim različiti novovjeki stilovi i umjetničke prakse od postimpresionizma u različitim strujanjima do fauvizma,jugendstila, kubizma, apstrakcije, lirske i geometrijske, dadaizma,nadrealizma itd sve do u naše dane.

I ne znajući za sve te novosti, čovjek našeg doba, kao i kroz svu povijest,čezne susresti umjetničko djelo koje govori jakim likovnim govorom,originalnim autorskim rukopisom i intelektualnim pristupom,kojim može ostvariti komunikaciju sa suvremenim čovjekom.

Umjetnost nije samo igra i nije samo zgodna dosjetljiva novost. Umjetnost može u sebi imati i te elemente,ali posebno sakralna umjetnost mora vezati promatrača novošću interpretacije svetih tema,originalnim i sugestivnim likovnim govorom,koristeći u ostvarenju sve likovne elemente u najboljem čistom izdanju, u neponovljivim kombinacijama.