Mudri Johann Wolfgang Goethe jednom je rekao da onaj tko ne zna tuđi jezik ne poznaje zapravo ni svoj. To bi, među ostalim, moglo značiti da nam poznavanje stranih jezika pruža priliku da s distance bolje sagledamo svu ljepotu vlastitog jezika. Kao kad, primjerice, iz daljine promatraš neki otok i diviš mu se u cijelosti.

Povlašteni položaj

Postoje, dakako, i razlozi praktičnije naravi za učenje stranih jezika. Mnoge od nas na to natjera viša sila, poput potrage za novim zaposlenjem koje danas neizostavno podrazumijeva znanje jezika ili pak nova pozicija na radnom mjestu koja zahtijeva i više znanja i vještina.  Usto, Hrvatska je, htjeli to neki ili ne, pred vratima Europske unije, a ulaskom u nju mnogim će se hrvatskim građanima otvoriti prilika da se zaposle u inozemnim tvrtkama, za što je neophodno znanje stranih jezika. I moguće je da će se u povlaštenom položaju naći oni koji osim engleskog govore i neki manje aktualan europski jezik, na primjer francuski koji se prema statistikama sve manje uči u školama stranih jezika. Sve više stručnjaka slaže se u ocjeni da djeci ne stvara pomutnju ako usporedo kroz školski program, sa svim zavrzlamama hrvatske gramatike, uče i po nekoliko stranih jezika.

Danas je većina radnih mjesta i pozicija gotovo nezamisliva bez znanja nekog ‘glavnog’ stranog jezika poput engleskog i/ili njemačkog.

Proširivanje vidika

Time ih se samo potiče, u duhu Goetheove tvrdnje s početka teksta, na proširivanje vidika o drugim narodima, što će kasnije vjerojatno uroditi korisnom činjenicom da ne misle kako su pripadnici jedinog i najvažnijeg naroda na svijetu.
Jer, kako je netko rekao, druge se nacije najbolje upoznaju i istinski zavole i poštuju kroz jezik. Koji ponekad predstavlja život.