U Europi ima različitih vrsta pravila: onih koja se moraju poštivati, ali i onih koja se ne moraju. Ili bi možda trebalo preokrenuti ovu rečenicu: u Europskoj uniji ima dvije vrste članica, velike i male. A za njih i pravila vrijede na različite načine.

Zato jer je to tako, Francuska je sad opet dobila odgodu od još dvije godine kako bi obuzdala svoj kroničan državni deficit. Samo u godinama 2006. i 2007. se Pariz uspio privremeno pridržavati granice od 3% većih rashoda nego prihoda, ali od tada redovito troši više nego što smije.

Sada pak do travnja francuska vlada mora predstaviti ambiciozan plan reformi, inače bi, tako je odlučila Europska komisija, Francuska mogla platiti milijarde eura globe Bruxellesu. Ali to je već peti put da se tako prijeti Parizu i sada više nitko ne vjeruje da je ta prijetnja doista ozbiljna.

Strpljenje prema Francuskoj s gorkim okusom

Tako nešto odmah izaziva čitav niz negativnih primisli. Prvo, trenutak ove odluke je upravo mizeran: propala Grčka je ovih dana bila izložena neviđenom pritisku da se pridržava reformi koje joj propisuje Bruxelles, inače će joj biti prekinut dotok novca. Uz to se iz skupine zemalja zone eura neprestance orilo: pravila se moraju poštivati!

Naravno da se prezadužena Grčka koja živi priključena na financijsku infuziju Europe i sa svojom neučinkovitom državnom upravom i uvelike neodgovornom politikom, ne može uspoređivati s Francuskom. Ali i Pariz je previše godina stvarao previše dugova, što samo po sebi još nije katastrofa. Ali to je kršenje europskih pravila što Europska komisija gotovo prešutno trpi i to ostavlja gorak okus u ustima.

A i činjenica da je trenutni europski povjerenik za gospodarstvo i financije jedan Francuz, ovu stvar ne čini boljom. Pierre Moscovici se od početka zalagao za politiku u Europi koja će biti više orijentirana na gospodarski rast, pod parolom 'više ulagati nego štedjeti'. Sad pak i djelima slijedi svoje riječi.

Juncker želi drugu politiku

Pri tome ima podršku i od svog šefa. Predsjednik EK Jean-Claude Juncker misli kako velike metropole nerado primaju savjete iz Bruxellesa. To je doduše točno, ali takva politika ne vodi nikamo. Europa se temelji na načelu kako velike i male države imaju ista prava i iste obveze - i o tome se nema što raspravljati. Toga se Juncker tek mora sjetiti kako bi s Parizom malo ozbiljnije razgovarao. Ali to mu ne pada na pamet i zato što i osobno smatra kako je trenutna gospodarska i financijska politika Europske unije zapravo pogrešna.

Luksemburžanin želi trošiti više novca kako bi konjunkturnu slabost u Europi slomio s više investicija. A time stoji i protiv mišljenju Angele Merkel u Berlinu. Juncker je i svojim neuspjelim pokušajem posredovanja u sporu oko Grčke pokazao kako on zapravo vozi po drugim tračnicama. Njegova odluka za Francusku je i svojevrsna objava rata njemačkoj vladi.

Ekonomisti u Europskoj uniji su podijeljeni u dva tabora: jedni smatraju kako se mora nastaviti s dosadašnjom politikom štednje i reformi kako bi se obuzdali nacionalni državni proračuni i zajamčila stabilnost eura. Drugi tabor pak zahtijeva više javnih investicija kako bi zemlje praktično prerasle svoje dugove.

Bez obzira što je od toga ispravno, treba podsjetiti: u Europskoj uniji još uvijek vrijede restriktivna pravila za stabilnost zajedničke valute. Ona se mogu promijeniti, ako se za to pokaže politička volja. Ali ta pravila jednostavno ignorirati samo zato što je grešnik neka velika zemlja, to je greška i smrdi na nepravdu.

Zadnja šansa za Francusku

I na kraju Francuska: Grande Nation izgleda na upravo užasavajući način otporna na baš sve pokušaje reformi - i to neovisno o tamošnjoj političkoj stranci, pokretu ili skupini. Objašnjenja i opravdanja od Sarkozyja pa do Hollandea zvuče kao iz iste knjige: "Naš gospodarski rast je slab, ne smijemo ga ugušiti, trebamo više vremena za reforme..."

A nakon toga se ne događa - jednostavno ništa. Konzervativci u Elizejskoj palači su morali kapitulirati pred bijesom naroda kad su pokušali barem malo potkresati rasipnost socijalne države i fleksibilnije odrediti pravila na tržištu rada. A Francoisa Hollandea su umalo oborili njegovi vlastiti ljevičari kad je samo najavio sićušne reforme. Jer taj Loi Macron (nazvan po francuskom ministru gospodarstva Emmanuelu Macronu - op. pr.) je trebao biti tek početak obračuna s okoštalim pravilima i moći interesnih skupina u francuskom javnom životu.

Francuska guši samu sebe u prašumi svojih silnih pravila i svojih ideoloških rovovskih borbi gdje se čine nemogući svi razumni kompromisi i preko stranačkih redova. Zapravo, većina građana Francuske želi promjene i njihovo nezadovoljstvo mnoge vodi u ruke desničarskih populista Marine Le Pen. Francois Hollande ima još samo jednu šansu: doista stvoriti plan reformi kakve traži Europska unija i onda ih uza sve trikove progurati kroz parlament u Parizu. To će biti odlučujući ispit i za njegovo predsjedavanje i za smjer kamo će Europa ići.