Vrijeme je da priznamo - naši tinejdžeri provode sate i sate pišući SMS-ove, surfajući internetom, viseći na Facebooku i igrajući igrice. Roditelji su na rubu živaca. Svima je već jasno koje opasnosti prijete u tom digitalnom svijetu. Od zlostavljanja u cyber prostoru do debljanja i nezdravog života zbog malo kretanja. Zatim nadodajmo da su tu još korištenje mobitela tijekom vožnje, pornografija i tako dalje i tako dalje. Ali činjenica je da je velik broj današnjih roditelja također sate provodio pred ekranima - samo u njihovo vrijeme se radilo o televizorima. I zato se sljedeće pitanje nameće samo od sebe: Je li Facebook zaista štetniji po tinejdžerski mozak od televizijskih programa uz koje su odrastali njihovi roditelji?

U SAD-u gdje je zabilježeno najviše negativnih slučajeva vezanih za korištenje suvremenih tehnologija i medija provedeno je i najviše istraživanja na tu temu. Jednome od njih voditelj je bio i Douglas Gentile, dječji psiholog i izvanredni profesor pri Državnom sveučilištu Iowa u Amesu. On se bavi proučavanjem utjecaja medija na djecu. Gentile tvrdi da mobiteli, Facebook i video igrice u osnovi nisu štetni. Niti su lošiji od gledanja televizije iako se za njih vežu drugačiji oblici rizika poput cyberbullyinga.

Međutim, nemali je broj istraživanja koja tvrde da predugo sjedenje ispred ekrana (bilo koje vrste) pogoršava dječju uspješnost u školi. Takve tvrdnje imaju smisla jer svaki sat proveden za igricama ili na Facebooku sat je manje za učenje, ali ne odnose se nužno na svako dijete, tvrdi Gentile.

Gentile to naziva „hipotezom zamjene". Ako vrijeme pred ekranom zamjenjuje vrijeme za rješavanje domaće zadaće, to je loše. Ali ako je zadaća napisana, kakve veze ima što djece provedu sate za igricama ili na Facebooku?

Gentile, koji priznaje da je njegovo dijete (koje je u tinejdžerskim godinama) ljetos prešlo granicu od 9.000 SMS poruka na mjesec, tvrdi da roditeljima postaje sve teže prihvatiti činjenicu da im djeca radije čitaju riječi s ekrana mobitela nego što ulaze u razgovor oči u oči. Stariji ljudi nisu dio te kulture pa zato pružaju otpor i pokazuju nerazumijevanje za nju. Interesantno je da se toliko omraženo gledanje televizora, koliko god to nekima besmislena aktivnost bila, sada promatra s nostalgijom. Ali logika iza toga je jasna - ako vaše dijete, na primjer gleda Hrvatska traži zvijezdu ili Top Stars i slične emisije vi mu se uvijek možete pridružiti u tome pa to gledanje postaje zajednička aktivnost. S druge strane, vi na Facebooku i internetu općenito ne možete biti u interakciji s vlastitim djetetom jer je to svijet kojem vi nemate pristup. I to je ono što roditeljima možda i najviše smeta. Roditelji više nemaju kontrolu ad vremenom koje se provodi ispred ekrana(mobitela, TV-a, računala, iPhonea itd.). A najveći problem je ipak taj što tu kontrolu ni ne mogu imati. Ako im oduzmete hi-tech naprave samo ćete stvoriti dodatne konflikte jer im oduzimate sredstva komunikacije s društvom i vršnjacima. Kultura nam se promijenila, a djeca su se tome znatno lakše prilagodila.

Eksplozija vremena koje se provodi ispred ekrana mobitela i računala vrlo je dobro dokumentirana - nedavna anketa koju je proveo Assocated Press-mtvU pokazala je da jedna trećina studenata koristi računala, mobitele ili igra video igrice šest ili više sati svaki dan. Istraživanje fondacije Kaiser Family objavljeno u siječnju ove godine također je pokazalo da se uporaba ukupnih medija (TV, glazba, računala, video igrice, tisak, filmovi) djece dobi između osam i 18 godina povećala sa šest sati i 21 minutu na dan iz 2004. godine na sedam sati i 38 minuta u 2009. godini.

Spomenuto istraživanje je također otkrilo da su djeca lošija u školi što više vremena provode uz medije. Gentile objašnjava da kroz takozvane „zaštitne čimbenike" učinak hi-tech kulture može biti ublažen. Ti čimbenici mogu biti dobri učitelji, ljubav prema čitanju, kvalitetna škola, odgajanje u obitelji koja vrednuje obrazovanje, izlaganje iskustvima koji kulturno o obrazovno obogaćuju i tako dalje.

Ipak, možda najveća opasnost hi-techa po učinak u školi je to što se oštri sposobnost multitaskinga. Multitasking u biti nikome nije dobar. Poboljšavaju vam se refleksi, brže primjećujete malena svjetla, zvukove, zbivanja i slično, ali u školi morate biti skoncentrirani na ono što se radi, a ne biti usmjereni na zbivanja kod kolega ili skenirati kad je kome došla poruka na mobitel. Tu je ključ problema - što je više stvari koje ometaju, to je učinak u školi slabiji.

Na kraju, utješna vijest za sve roditelje - nije važno ako vam klinac provede dva ili više sati na Facebooku sve dok je obavio sve obaveze vezano za školu i dok usred rješavanja zadataka ne piše poruke. To nije ni bolje ni lošije od onoga kad ste i vi sami provodili sate gledajući Star Trek ili Santa Barbaru.