Kombini. Tako se u Japanu nazivaju mali supermarketi. U Japanu ih je na desetke tisuća, u Tokiju ih ima na svakom uglu. Otvoreni su 24 sata na dan. To je dobro za kupce, brutalno za osoblje.

Gotovo isključivo se radi o zaposlenicima sa skraćenim radnim vremenom koji ovise o ovoj zaradi, pa ma kako ona mala bila: samohrane majke, umirovljenici s malim mirovinama, studenti - kao ovaj mladić kojeg ćemo nazvati Taro Yoshida.

Zarada je mala, a zdravlje strada

"Posao mi počinje točno u 22 sata. Nakon što prekontroliram blagajnu, krećem. Do 23 sata je trgovina prilično puna. Čim imam vremena, moram popuniti police sa slatkišima, pićima i sličnom robom. U jedan iza ponoći dolaze novine koje moram sortirati. Nakon toga čistim fritezu, stroj za pečenje kruha i drugo. U pet ujutro očistim cijelu trgovinu, u pola šest dolazi kamion za odvoz otpada i u šest sati ujutro moja smjena završava", priča Taro Yoshida.

„Ako progovoriš, ubit ćemo te"

On već pet godina u ovom kombiniju radi dvije do tri noći tjedno kako bi financirao svoj studij. Uspio je magistrirati, a sada je doktorand. Njegova satnica za rad noću, koji je bolje plaćen nego danju, u tom se razdoblju povećala s preračunato 7,70 na 8,20 eura. No njegovo zdravlje je stradalo: "Patim od nesanice. To psihički još mogu izdržati, ali fizički je vrlo naporno. Kada radite noću i legnete spavati tek ujutro, onda se cijeli dan osjećate strgano. Posebno mi je teško ako neposredno prije nekog ispita radim noćnu smjenu."

Taro ima 25 godina. Živi u stanu od 12 četvornih metara za koji plaća 300 eura mjesečno. Osim toga, mora zaraditi i za jelo i odjeću, za kupovinu knjiga te za naknade za studij koje su, ovisno o kvaliteti sveučilišta, u posljednje vrijeme porasle.

Moglo bi se pomisliti da je to uobičajena sudbina jednog studenta. No ovakav način preživljavanja je u Japanu sve češći. 38 posto svih zaposlenih nema stalno radno mjesto. To u mnogim slučajevima znači da nemaju račun u banci, kreditnu karticu i, naravno, zaštitu sindikata. Učestali su slučajevi izrabljivanja.

U posljednje vrijeme su javnosti postali poznati posebno ekstremni slučajevi. Tako je jedan lanac zalogajnica od svojih zaposlenih tražio da od 22 do 9 sati stoje za roštiljem i onda ponovo od 11 do 15 sati. To je protivno čak i japanskim zakonima o radu. U drugim slučajevima nisu plaćani prekovremeni sati, smjene su samovoljno produžavane, ljudi su radili do iscrpljenosti. A onaj tko odbije tako raditi, može očekivati prijetnje. Jedan student koji to više nije htio trpjeti dobio je telefonski poziv: "Ako progovoriš o tome, ubit ćemo te.""Stalno dobivamo sve više posla, bez povećanja satnice. Najprije stojimo za blagajnom, potom punimo police, a onda čistimo. Imamo sve više obveza za isti novac. Negdje drugdje bi se ljudi bunili. Ali kao Japanac to ne činite", objašnjava Taro.