Rad Domagoja Burilovića pod nazivom Dorf (njem. selo) zahvaća kompleksne slojeve sadašnjosti, povijesti i budućnosti slavonskog prostora, bilježenog na području cijele istočne Slavonije koja obuhvaća Vukovarsko-srijemsku županiju (Srijem), Osječku Županiju (Slavonija i Baranja) i istočni dio Brodsko-posavske županije (Slavonija). Iako fotografski bilježi sadašnjost, obradom i montažom motiva koji su mu u fokusu, ti objekti obavijaju se dodatnom atmosferičnošću koja gledatelja uvlači u autorove povijesnom slojevitošću pregnantne preokupacije.

Domagoj Burilović već niz godina pasionirano se bavi arhitekturom sela istočne Slavonije koju su stvorili etnički Nijemci a koji su u Slavoniju doseljavani u nekoliko valova: u doba Marije Terezije, potom njenog sina Josipa, ali, kako bilježi umjetnik, postoje i slučajevi doseljavanja na samom početku 2. svjetskog rata. Ti objekti, koje je Burilović podijelio u dvije tipologije - zabatni (agrarni) i uzdužni (obrtnički) tip, rapidno nestaju iz prostora slavonskih sela: Retkovci, Mirkovci, Babina Greda, Petrovci, Novi Jankovci, Otok, Bošnjaci, Cerna, Šiškovci, ... samo su neki od naziva u topografiji ovog dubinskog istraživanja motiviranog iskrenim poletom razumijevanja fenomenologije koja ulazi u okvire objektiva.

Naime, osim foto-bilježenja Burilović (in)formira svoj umjetnički pogled obilatim proučavanjem stručne literature što mu omogućuje izvanredno prodoran objektivni, simultano hiper-realistički i nad-realni rakurs. Burilovićev rad, osim što kroz umjetnički dispositiv otvara pitanja odnosa fotografskih kolaža i kolažiranja povijesnih činjenica, baziran je na poznavanju povijesne i etnološke faktografije, tako da možemo reći da je posao koji obavlja, višestruk: terenski rad, kamera koja bilježi vernakularnu arhitekturu koja nestaje, bilješke o svakom od tih objekata, proučavanje stručne literature, umjetnička obrada fotografija, tvorba umjetničke reprezentacije,...Radi se o izuzetno zahtjevnim ulogama umjetnika, kustosa, producenta vlastitih radova, ali i podvigu vizualnog antropologa auto-didakta koji ujedno odrađuje izuzetno važan posao koji se u znanstvenom polju etnologije zove „etnologija spašavanja". Da Domagoj Burilović nije preuzeo taj niz društvenih uloga, povijest, sadašnjost i budućnost osebujnih objekata koji vehementno obogaćuju slavonski prostor svojom ljepotom - bila bi potpuno izgubljena. To je društvena činjenica.

Kako sâm umjetnik naglašava, ironijom povijesti Nijemci su naseljavali Slavoniju i podizali kvalitetu života, a danas Slavonci/ke odlaze u Njemačku u potrazi za boljim životom. Njegov istraživački, umjetnički ali i autonomni kustoski rad razlaže situacije njemačkog naseljavanja i raseljavanja (iz) Slavonije. Izložbeni dispozitiv baziran na fotografiji moguće se razvija u intermedijalni / (prošireno) filmski medij, ili pak umjetničku knjigu, pri čemu će se pred našim očima odigravati bezbrojne scene iz života Slavonije raznih epoha. Tema je odveć zanimljiva i umjetnik je preuzimanjem višestrukih uloga visoko podigao ljestvicu svog društvenog angažmana te odvojio svijest gledatelja/ice od puke razine plošne spekulacije. Sa svakim motivom, sa svakim objektom osnažuje se umjetnikova znatiželja ali i (znati)želja nas, gledatelja, šire javnosti, koja promiče pitanje: što ćemo sa Slavonijom? Što ćemo s tom prelijepom baštinom vernakularne arhitekture koja nestaje pred umjetnikovim, a sada, zahvaljujući njemu, i našim očima? Slavonija može biti ogromni prekrasni vrt i žitnica za sve nas i neprekinuti niz generacije koje dolaze ili tek siva i blatna terra incognita čijim će iscrpljivanjem neke strane korporacije akumulirati kapital.

Neka ipak bude vrt i žitnica. Sa stambenom i životnom kulturom koja se razvija na čvrstim i divljenja vrijednim temeljima koje nam umjetnički i vizualno-antropološki rad Domagoja Burilovića predočava, tvoreći hipotetički (r)urbani prostor koji nadilazi političke granice, oživljava stare i oblikuje nove karakteristike suživota na kojima počiva raznolika i izuzetno bogata kultura slavonskog prostora. (predgovor, Sonja Leboš)