Iako kao zaokruženi korpus eksponata pod nazivom "Animafestovi plakati" nije nepoznat, štoviše brižno je sakupljan, nadograđivan i čuvan u arhivi festivala te izlagan u različitim festivalskim obljetničkim prigodama, njegova prezentacija sve do 2022. odnosila se isključivo na izložbeni postav, bez adekvatne prateće publikacije - kataloga u kojem bi pero struke na jednom mjestu kontekstualiziralo njihovu pojavu, valoriziralo njihov značaj i apostrofiralo ih kao primjer kreiranja vizualnog identiteta kulturne manifestacije temeljene na premisi snažnog autorskog potpisa (u vidu ilustracije oko koje se gradi).

Slijedom inzistiranja na snažnim i prepoznatljivim autorskim potpisima koji podupiru profilaciju Animafesta kao "festivala autora za autore", pri kreaciji njegova plakata, treba istaknuti dva glavna elementa oko kojih se tijekom pet desetljeća, nekad više, a nekad manje dosljedno i uspješno, gradio vizualni identitet manifestacije. To su logotip "Z" i festivalska maskota „Mandlek". Dok je za logotip općepoznato da je djelo Borivoja Dovnikovića Borde koji ga izvodi iz slova Z, inicijala Zagreba, drugi element - maskota čovječuljka tzv. „Mandleka" - pomalo je nejasne provenijencije budući da ne postoji konsenzus oko autorstva lika mada je usmenom predajom prenijeto da je Mandleka zapravo uobličio Zvonimir Lončarić tako što je "posudio šešir" od lika iz filma Peti (The Fifth One, 1965) Pavla Štaltera te da ga je u narednim izdanjima, kao autor koji stoji iza većine plakata do 90-ih, nastavio razvijati.

Upravo kao što vizualni jezik animiranog filma 60-ih i prve polovice 70-ih karakterizira iznimna autorska raznolikost temeljena na individualnosti i autonomnosti izraza, u kreaciji festivalskog plakata kao glavnog nosioca vizualnog identiteta Animafesta, moguće je od 1972. do 2008. detektirati dvije dominantne struje: onu bližu likovnjačkom senzibilitetu punom autoironijskih, ludičkih i grotesknih elemenata generacije školovane na Akademiji primijenjene umjetnosti (APU): plakati Zlatka Boureka 1972. i 1988.; Zvonimira Lončarića 1974. 1980, 1982. i 1998. te Pavla Štaltera 1978., te onu izravniju i simplificiraniju koja pozadinski izrasta iz karikature, stripa i ilustracije, a koja je povremeno i samouka: plakati Borivoja Dovnikovića Borde 2000. i Nedeljka Dragića 1978. Na ovu drugu struju nadovezuje se potom, kada je o dizajnu plakata riječ, sljedeća generacija istaknutih stripaša: plakati Krešimira Zimonića 1992. i 2002, Gorana Sudžuke 1994., Dubravka Matakovića 1996., Joška Marušića 2004., Danijela Žeželja 2007./2008).

Iz teksta predgovora Paola Orlić