Hrvatska je nezadovoljna brojem izbjeglica koje joj usmjerava Srbija i zbog toga je djelomično zatvorila granicu prema toj zemlji. Srbija pak taj potez naziva gospodarskim ratom i ekonomskom agresijom. Istovremeno Zagreb i Beograd poprijeko gledaju na Budimpeštu koja čini sve kako bi zazidala granice i spriječila priljev novih izbjeglica preko Srbije i Hrvatske. Nije ni Slovenija zadovoljna time da joj Hrvatska manji dio izbjeglica isporučuje pred vrata. Uz to, i BiH se spominje kao potencijalni izbjeglički koridor, čime bi se situacija među zemljama regije mogla dodatno zakomplicirati. A još se nije ni normalizirala.

Optužbe kao izraz nemoći

Najteže riječi razmijenjene su između Zagreba, Beograda i Budimpešte. Mađarski ministar vanjskih poslova poručuje kako normalizacija odnosa s Hrvatskom može nastupiti tek s novom hrvatskom vladom, dok hrvatski premijer srbijanski državni vrh naziva muhama. „Mislim da nije racionalno preozbiljno doživljavati tu naoštrenu retoriku u kriznom razdoblju. Mađarska, srpska i hrvatska vlada su pod velikim pritiskom realnosti, bez obzira na njihovu provenijenciju. U trenutku kada ne možete kontrolirati situaciju, a zapravo to stvarno ne možete, najjednostavnije je optužiti nekoga drugoga. To rade sve tri vlade i to je kratkoročnog karaktera", u razgovoru za Deutsche Welle objašnjava dr.Sandro Knezović iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. Kaže, dugoročno, to je samo još jedan od incidenata u nizu koji karakterizira kvalitetu odnosa unutar šire regije.

„Odnosi Mađarske i Hrvatske su godinama napeti zbog slučaja Ina-Mol. Odnosi sa Srbijom su općepoznata stvar i imaju enormni broj ozbiljnih problema koji se neće lako riješiti. Uz to, razina političke kulture je poznata, a političke elite svoje pozicije deriviraju iz popularnosti u narodu. Zbog toga se služe jeftinim populističkim trikovima, pogotovo u predizborno i krizno vrijeme, kako bi pokazali da vladaju regionalnim odnosima, ako već ne mogu vladati situacijom u kojoj su se našli", kaže naš sugovornik.

Da je izbjeglička kriza, na koju niti jedna od navedenih zemalja ne može utjecati, narušila odnose u regiji, potvrđuje nam i dopredsjednik Igmanske inicijative i šef novosadskog Centra za regionalizam Aleksandar Popov. „Prema istraživanju Igmanske inicijative situacija u regiji ni 15 godina nakon početka normalizacije odnosa generalno nije dobra. Otvorena pitanja se u svakom trenutku mogu iskoristiti za unutarnjopolitičke svrhe, a to se i događa. Ovo je samo slika stanja odnosa na području koje ni u 2 desetljeća nije postala uljuđeno. Nismo to postigli za razliku od Nordijaca koji su 7 godina nakon završetka rata stvorili Nordijski savez, a od svoje regije stvorili jedno od najuspješnijih područja u svijetu", kaže Popov i dodaje da je dovoljna samo jedna iskra da se odnosi pogoršaju te da se to periodički događa po principu vruće-hladno. „Uz dosadašnja zahlađenja nakon hrvatskog priznavanja neovisnosti Kosova pa svađa oko slavljenja 'Oluje', zatvaranje granica prema Srbiji je samo najnovija iskra. Ova posljednja je opasnija, jer je globalnog karaktera, a žarište krize se dogodilo ovdje u tranzitnom prostoru kada je Mađarska zatvorila granicu, a izbjeglice su skrenule prema Hrvatskoj."

Nisu krivi, ali su prvi na udaru

Oba naša sugovornika potvrđuju da je za regionalne probleme kriva Europska unija za koju Knezović kaže da je odgovorna jer nije sposobna postignuti kompromis oko kvota za prihvat izbjeglica, ali i zato jer nema geostrateški kapacitet sagledati ozbiljnost izvora krize. „On nije na grčko-makedonskoj granici ili na hrvatsko-srpskoj granici, on je na Bliskom istoku. Geostrateške pozicije se reprogramiraju, Rusija ima sve veći utjecaj, a EU ne pokazuje kapacitete za zajednički kompromisni nastup u tom problemu. Ovo je samo posljedica. Kad na vanjskopolitičkom planu nema kapaciteta za kompromisni pristup, to se onda zrcali na unutarnjem planu pa nema kompromisa ni u pitanju suočavanja s posljedicama. Kao u svakom kriznom razdoblju, konstrukcije kao što je EU, dakle integracije nacionalnih država, pokazuju svoje slabosti pa države djeluje više nacionalno, nego europski i time slabe kapacitete za zajednički stav."

Za Popova je Unija od samog početka „roba s greškom". Objašnjava, i prije no što se dogodila gospodarska, a potom i izbjeglička kriza, vidjelo se da pravila ne važe za sve, ili da nisu dovoljno čvrsta. „I prije je to bio brod pun rupa koji plovi zahvaljujući Angeli Merkel. Ovo je prevršilo svaku mjeru, jer je jedna takva integracija još prije 6 mjeseci trebala predvidjeti što će se dogoditi, ali oni se tjednima ne mogu dogovoriti. Sve se to obija o glavu onima koji su najslabiji i prvi na udaru. Sad Hrvatska radi Srbiji ono što Slovenija radi njoj, a svi se kuhaju u istom loncu", kaže Popov iz Centra za regionalizam. Dodaje, eskalacija problema je pokazala ne samo ranjivost odnosa u regiji, već i ranjivost EU koja je još uvijek integracija u nastajanju.

Hrvatska, Slovenija, Srbija i Mađarska nemaju pretjeranu ulogu u rješavanju ovog problema, čije posljedice trpe. „Problem nije nastao tu, niti će se riješiti u kontekstu jugoistočne Europe. Ona je točka ulaska, ali kako Lampedusa nije mjesto gdje će se rješavati pitanje sjevernoafričkih izbjeglica, tako ni ova regija nije mjesto na kojem će se riješiti problem izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana... Da bi EU bio globalni igrač, mora imati kompromis 28 zemalja koje nemaju nužno iste strateške prioritete, ali moraju biti odgovorne. Zemlje kao Hrvatska, Slovenija, Srbija; bile one članice EU ili ne, imaju samo epizodnu ulogu u saniranju posljedica", priča Knezović.

Političari se svađaju, ali od toga se ne živi

Suradnja unutar regije je, kaže Popov, u posljednjih 15 godina najviše napredovala u području civilnog društva i gospodarstva pa ne čudi sa su najjasnije zahtjeve pred političare, u kontekstu izbjegličke krize, stavili aktivisti i gospodarstvenici. „Nekada su gospodarstvenike koji su pokušavali uspostaviti veze optuživali da idu u agresorsku zemlju, ali patriotizam nije nikoga nahranio. Nitko nije otok i ta dva područja su najviše napredovala", priča Popov . Od gospodarstvenika ima velikih očekivanja. „Prva reakcija je stigla od njih koji su počeli računati pretrpljenu štetu zbog zatvaranje granice za teretni promet. Gospodarstvenici s obje strane će pritiskati političare da se racionalno ponašaju i da ne rade štetu svojim građanima."

Knezović pak objašnjava da gospodarstvo pati u svakom kriznom razdoblju. „Ono želi dobru organizaciju i predvidivost koje mu zemlje koje se nisu našle u krizi ne mogu osigurati. Kad stvar prođe i kad se pitanje adekvatnog tretiranja izbjegličkog vala riješi, tek će se onda moći vidjeti kolike su prave štete. Siguran sam da gospodarstvenici svoje nezadovoljstvo artikuliraju i pokušavaju poruke poslati politici. No ona ne funkcionira uvijek na racionalan način, pogotovo ne u predizborno vrijeme. Kad se to još stavi u regionalni kontekst dugoročno opterećenih odnosa, sve dobije posebno negativnu konotaciju. Gospodarstvo funkcionira na racionalnim temeljima i lako je izračunati benefite i troškove aktivnosti, a politika funkcionira drugačije", zaključuje Knezović.

Gospodarstvo će se oporaviti, jer kapital ne poznaje ni nacionalnost, ni granice, no problemi u regiji su brojni, ne samo vezani uz izbjeglice. „Ni danas ne znamo gdje je granica između Srbije i Hrvatske na Dunavu, petnaest godina nakon početka normalizacije odnosa. Zašto se to ne riješi? Da ne govorimo o sukcesiji, nestalima..." nabraja Popov neke buduće žarišne točke koje će nakon završetka izbjegličke krize biti novi generatori nemira među zemljama regije.