Daniel Day-Lewis u razgovoru za Metro opisao je svoju fascinaciju glumom i otkrio kako se pripremao za ulogu u novom filmu Paula Thomasa Andersona ‘Bit će krvi’, u kojem  glumi naftaša s neutaživom žeđu za novcem i moći, iz vremena kalifornijskog naftnog procvata.

- Rekli ste kako ste isprva bili pomalo nesigurni oko scenarija. U kojem smislu?

- Kada sam kazao ‘nesiguran’, mislio sam to u pozitivnom kontekstu. Osjećao sam se uvučen u orbitu novoga svijeta, a to je doživljaj koji imam kada radim na nekom projektu, a ne kada sam promatrač pa se nečemu divim izvana. Vidio sam mogućnost- otkrivanje novog svijeta - u tom sam smislu bio nesiguan.

- Što vas je fasciniralo kod lika Daniela Plainviewa?

- Daniela je teško raščlaniti. Osjećao sam da je Paul ideju uzeo u začetku, razvijao je korak po korak, vrlo iskreno, ne zatvorivši oči pred okrutnim krajem njegovog života. Osjećao sam da u cijeloj priči postoji nešto vrlo iskreno. To je za mene, prije nego što sam se uopće počeo baviti time, ponajprije bilo istraživanje.

- Snimili ste ‘Posljednjeg Mohikanca’, ‘Doba nevinosti’, ‘Bande New Yorka’ i sada ‘Bit će krvi’. Čini se da vas pomalo privlači američki duh.

- To nije nešto čega sam nužno svjestan. Sigurno postoji jedan dio mene koji je zaintrigiran, možda kao autsajder, otkrivanjem New Yorka, ali nikada nisam povezivao scenarije i priče s New Yorkom. Neke stvari više volim ostaviti neistražene. Uživam u misteriji toga. Ne znam točno na što reagiram, znam samo da reagiram.

- Doživljaj Daniela Plainviewa ima snažnu fizičku dimenziju. On se doslovce ukopao u tlo u potrazi za srebrom i naftom. Je li vas to privuklo u glumačkom smislu?

“Na puno pitanja odgovaram sa zadrškom jer ne želim objektivizirati svoje osjećaje o priči. Moj odgovor na Andersonovu priču bio je unutarnji.”- Pretpostavljam da me to privuklo, ali da ponovim, nikada nisam odvojio taj dio od njegovog života u cijelosti. Taj njegov dio ostao je zauvijek s njim, kao što je ostao s mnogima koji su imali slično iskustvo i počeli s lopatom i sjekirom, živjeli kao podzemne životinje, i ako su bili sretniji, stekli nezamislivo bogatstvo. Mnogi od njih,  čak i kada su samo gledali  druge dok rade, osjetili potrebu da budu blizu tla, dio zemlje. To je gotovo animalna povezanost. To ih je često i traumatiziralo, do te mjere da im je taj rad postao sam sebi svrha. Za njih se može reći da istinski mogu uživati u plodovima svog rada, jer sam rad je ono iz čega crpe zadovoljstvo.

- Plainview se na kraju nije doimao sretnim u svojoj palači...

- Ne, ni najmanje. Zdanje u kojem smo snimali pripada Edwardu Dohenyju. Lik Uptona Sinclaira u knjizi ‘Nafta!’ temelji se na Dohenyjevu životu, Plainview je s njim u nekim rodbinskim vezama, vjerojatno su rođaci. Kad o tome sad razmišljam, ta me palača podsjeća na piramide koje su gradili faraoni. Bile su velika svjedočanstva njihove moći, ali i njihovi lijesovi.

“Čini se čudnim govoriti o bilo čemu drugome. Nisam ga poznavao. Ali osjećam, i to snažno, da bi mi se jako sviđao kao čovjek. Već sam se divio njegovom radu i toliko se veselio onome što će raditi u budućnosti”, kazao je glumac o Heathu Ledgeru gostujući u emisiji Oprah Show. U emisiju se javio preko satelita, govorom koji je snimio dan nakon Ledgerove smrti, rekavši da trenutačno ne može govoriti o svojoj nominaciji za Oscara.  - Scenarij ste primili dvije godine prije početka snimanja. Što ste vi i Paul Thomas Anderson radili u međuvremenu?

- Paul i ja smo mnogo razgovarali o scenariju priče, više nego o konkretnom poslu. Jasno mi je da njegov posao uključuje različitu vrstu odgovornosti od moga. Surađivali smo blisko, ali i radili izolirani jedan od drugoga, pa su naše konverzacije uglavnom bile prepričavanje priče, a ne toliko određene diskusije o likovima, kako bi se očekivalo. No, neprestano smo bili u kontaktu u tom periodu.

- Možete li opisati što ste istraživali?

- Pretpostavljam da su to bile najlogičnije stvari. U ovakvim slučajevima morate otkriti povijesno razdoblje o kojem nemate saznanja ni iskustava, istražiti društvo koje je u to vrijeme postojalo i svakodnevni život ljudi toga društva, te posebnu, još manju zajednicu koju su ti ljudi, istraživači, stvorili za sebe. Mnogo toga je trebalo pronaći, otkriti, ali je mnogo toga bilo i dostupno. To je posao koji sam napravio svjesno. No, najvažniji rad je zapravo svijet mašte, imaginacije, a to je ono što volim raditi dulje vrijeme. Pa čak i do te mjere da osjećaš kako donosiš odluke usprkos sebi, a ne usprkos nekom drugom. Ovo može zvučati kao mistifikacija doživljaja, ali volim pustiti da stvari  idu svojim putem. Jasno je, radite neko vrijeme, donosite odluke, prihvaćate neke stvari, odabirete ih, poričete, ali o njima ne razmišljate previše. Morate stvoriti neobičan balans između svjesnog uma i mašte koja funkcionira na potpuno drugi način. Mislim da intelekt, bez obzira na ulogu koju ima u cijelom procesu, uvijek mora služiti nečem mnogo važnijem od toga, a to je na kraju čin stvaralačke mašte.

- Čini mi se da se u filmu referira na ‘Blago Sierra Madre’ Johna Hustona...

- To je odličan film! U njemu treba gledati Waltera Hustona. Beskrajno je facinantan.

- Plainview me u svojoj kapricioznosti podsjetio na  njega...

- Da. Ali ima tu i želje za igrom. Za Plainviewa je to vrlo važno: igra koju mora igrati za svoje dobro. Tjerate me da još više razmišljam o Walteru Hustonu. U ‘Blagu’ je prekrasno to što je imao istu groznicu kao i drugi, ali je dio njega razumio i njezinu apsurdnost. Kada se sva zlatna prašina raznese u vjetar, to ga oduševljava. A to je ono što najviše volim. On je dio tog svijeta, ali je njegova savjest iznad toga, a to je nešto što Plainview nikada nije postigao. Ali upravo taj dio volim kod Waltera Hustona.

- David Denby iz ‘New Yorkera’ pronašao je paralelu između Plainviewa i kapetana Ahaba iz Moby Dicka. Ta mi se paralela čini točnom. Što vi mislite o tome?

- Ahab? Zanimljiva je ta Denbyjeva opaska. No, ja to ne bih svjesno povezao. Vidim na što cilja, Moby Dick je djelo koje je na mene poprilično utjecalo, a kao literarno djelo to je i roman koji me možda najviše obogatio.

- U glumačkom smislu?

- Ne mogu reći. Tko zna? Sve što na vas utječe u životu, utječe i na vaš rad.  Ahab je zasigurno izvanredan lik. Ali knjiga je u cijelosti imala velik utjecaj na mene. Nisam siguran jesam li je ponovno pročitao prije nego što smo počeli sa snimanjem. Pretpostavljam da ipak jesam. Tko zna je li kroz to ipak pronašla neki svoj put?

- Paul Thomas Anderson opisao je film kao  gadnu borbu između dva brata. Slažete li se?

- To je dobar opis. Ja to ne bih nikada tako opisao, ali shvaćam što je mislio. To je borba na život i smrt između dva čovjeka koji pripadaju istoj obitelji i u tome ima neke istine.

- Što je to što Plainview toliko ne voli kod religije?

- Mislim da on nema ništa protiv religije toliko koliko ima nešto protiv svega što može prepoznati i izolirati u drugom čovjeku kao lažno. A u ovom slučaju, Elijevo duhovno lažnjaštvo je nešto na što se Plainview usmjerio. Usuđujem se reći da bi njegova borba s Elijem mogla biti oko bilo čega što bi Planview prepoznao.  Da je Elijev nastup bio nastup osobe s drukčijim uvjerenjima, on bi ga jednako lako uništio i zbog tog razloga. Pretpostavljam da je riječ o potrebi da se razotkrije licemjerje, ono što on percipira kao ljudsko licemjerje.       

- U tome ima neke čistoće...?

- Tu postoji određena vrsta čistoće, perverzni oblik plemenitosti, pretpostavljam. A većina ljudi koji su u stanju tako nešto izvesti pate od određenog stupnja mržnje i prema samome sebi. Prvo tako nešto moraš prepoznati u sebi da bi mogao prepoznati u drugome.    

- U tom smislu, ovaj je film pomalo turoban. Ne mislite li tako?

- Svakako vidim tu crtu.  Ima u tome tuge, velika je tuga u tome: čovjek u svojoj goloj osnovi. Teško je svesti čovjeka na njegove karakteristike divljaka. Plainview je u tome majstor jer je sam živio kao divljak. No, u tome ima velike tuge. Potraga u osnovi nije potraga za tim snom koji su imali mnogi ljudi. Samo po sebi to je moralno upitna stvar, ali ih je proces tog načina života nametnutog većini ogolio na krajnju osnovu. Tako se vidi zašto Eli ima kontrolu nad tolikim brojem tih ljudi koji su živjeli... kada smo svedeni na najosnovniju razinu egzistencije, naravno da je vjera veliko iskušenje. Mislim da je nekim dijelovima Plainviewovog prkosa to da je sam i da ne poseže za nekim stvarima jer ih je lako dostići, sam rad je važan. No, tu je riječ o groznici zbog posebne vrste rada. Pretpostavljam da se taj osjećaj ne razlikuje pretjerano od groznice koja navodi kockare na samouništenje.      

- No, Plainviewova groznica ima prvobitnu, arhaičnu dimenziju koju druge opsesije, kao što je kockanje, nemaju.  

- Da, razumijem vas. Možda je to zbog povezanosti sa zemljom, poniranja u nju zbog dragocjenosti, možda je to najprvobitnija od svih stvari.

- S Paulom Danom ste radili na filmu ‘Balada o Jacku i Rose’. Jeste li ga preporučili Paulu Thomasu Andersonu kad se pojavila potreba za zamjenom glumca?

- Nisam trebao jer je Anderson vidio film i bio je već prilično sklon tome da se sastanemo s Paulom, kao i ja, naravno.  S njim sam imao prekrasno iskustvo. Pretpostavljam da bi bilo teško s nekim koga već znate iz druge priče stvoriti potpuno drukčiji svijet i odnos. Ali s Paulom... Jednostavno je jasno da on zna kako otkriti taj život koji traži. On je savršen.  

- Doživljavate li ovaj film kao vestern?

- Na puno pitanja odgovaram sa zadrškom jer ne želim objektivizirati vlastite osjećaje o priči. Moj odgovor na priču Paula Thomasa Andersona bio je unutarnji, tako da nikada ne bih mogao iskoraknuti na način da ga doživim izvana. Jednostavno sam ga osjećao kao nešto što želim napraviti.

Daniel Day-Lewis jedan je od najvećih favorita za osvajanje ovogodišnjeg Oscara, i to za ulogu u epskom filmu ‘Bit će krvi’ redatelja Paula Thomasa Andersona. U filmu glumi naftaša s neutaživom žeđu za novcem i moći, iz vremena kalifornijskog naftnog procvata. Day-Lewis je za tu ulogu već osvojio Zlatni globus i Baftu, britansku inačicu Oscara, a ovo mu je inače četvrta nominacija za nagradu Akademije filmskih umjetnosti.

- Je li postojao neki detalj ili neka informacija koja vam je koristila u pronalaženju Plainviewovog lika?  

- Kada je došao do mene u obliku Paulovog pisanja, privukao me njegov život u svojoj potpunosti. Kad god idem na posao, pokušavam otkriti taj život. Naravno, postoje trenuci kada radite na jednoj stvari koja je suprotstavljena nekoj drugoj.  Možda trebate naučiti neke vještine. Možda postoje određeni aspekti života koji su posebno neuhvatljivi i trebate se više potruditi kako biste ih shvatili, ali svejedno bih uvijek nastojao dopustiti tom životu da se kroz određeno vrijeme otkrije u potpunosti. Drugim riječima, ne razmrviti ga u dijelove i onda ponovno sastaviti. Ne bih mogao tako raditi. Izabirem biti vrlo nesvjestan za vrijeme rada na razvoju lika.  Ne mogu pristupiti ovom ili onom trenutku kako bih našao ono što tražim. Više je riječ o osjećaju. Kao što na ulici ponekad vidite drugo ljudsko biće i u određenom trenutku, iako se možda varate, snažno osjećate kako možete razumjeti svijet kroz iskustvo te osobe. Pretpostavljam da je to ono što tražite, jednostavno taj osjećaj da ponovno otkrivate svijet kroz drugi par očiju.