Opet se šire slike tih tipova kojima mediji ilustriraju svoje članke o hakerskom napadu (nešto slično smo zato uzeli i za našu naslovnicu): anonimni, vjerojatno neoprani mračni muškarci, često u trenirci sa kapuljačom u loše osvijetljenim prostorijama pred čarobnim svjetlom monitora na kojima titraju nerazumljivi znakovi. To su oni - krivci za curenje i krađu podataka. A mi smo im bespomoćno izloženi.

Oprostite, ali: ovo prvo - oni to nisu, a ovo drugo - nismo mi. Odavno se već radi o čitavoj industriji špijunaže podataka, ne više sa nekom priredbom iz razonode u zagušljivom podrumu. Slabe točke u svijetu podataka se sustavno traže, pomno analiziraju i beskrupulozno iskorištavaju. Jedna takva slaba točka - ne baš najmanja - uglavnom sjedi nekih pola metra od ekrana. To je sam korisnik, dakle onaj koji onda kuka kako su njegovi podaci završili tamo gdje nisu smjeli.

Čuvanje zlata 21. stoljeća (za one koji još ne znaju što je to: to su podaci!) znači stalno natjecanje između napadača i onih koje se napada. Tehnički, čas su jedni korak naprijed, čas drugi. No načelno obje strane prilično u istoj mjeri su svjesni jakih i slabih strana tehnologije. Kad se usprkos tome uvijek iznova dogodi da budu objavljeni povjerljivi ili čak intimni podaci, onda je i prečesto razlog da napadnuti ne zna dovoljno o mogućnostima zaštititi svoje podatke - ili su previše lijeni koristiti te mogućnosti.

Pritom nije teško bolje zaštititi svoje podatke. Najjednostavnije je naravno i stvoriti što manje takvih informacija - u 21. stoljeću i sa smartphoneom u džepu koji stalno sve pamti je to prije jedna idealistička predodžba. Ali već je veliki korak u pravom smjeru te podatke povjeriti samo onome tko izričito drži do zaštite i sigurnosti podataka i to može i dokazati na razumljiv način.

Zaštita počinje kod nas

Samo podatke koje se brzo i lako želimo poslati i ujaku i baki (dakle najprije obiteljske fotografije, one sa ljetovanja i naravno mačaka!) pohraniti nekodirano. Sve ostalo, za svaki slučaj i kodirati. Tu postoje već prilično jednostavna rješenja, ponekad ih nude i sami ponuđači virtualne pohrane podataka. Valjda ćemo uspjeti zapamtiti i tu još jednu lozinku.Dakle da to i zabilježimo: podatke ne stavljati na cloud koji nam se učini najjednostavniji, nego kod ponuđača koji se pridržava europskih pravila zaštite podataka.

Za sigurnu komunikaciju ćemo radije koristiti šifrirane platforme kao što su Signal ili Threeme, nego e-mail koji je već i stvoren nesiguran. Poruke na Facebooku ili WhatsAppu nisu sigurne: to vam može posvjedočiti svaki lijevi ili desni ekstremist čije poruke sada stoje u njegovim spisima kod državnog odvjetništva.

I na kraju, treba začepiti rupu kroz koju najlakše cure podaci: našu lakomislenost. Ma koliko neka poruka izgledala vjerodostojna: nitko pametan neće kliknuti na privitak kojeg niste očekivali ili na neki link.

Učiti od stručnjaka

Informatički odjeli po tvrtkama blokiraju određene stranice ili usluge i razlog tome nije da vam oni tek žele pokvariti raspoloženje. Njihov posao je otkriti potencijalne opasnosti i znati za opasnosti koje prijete podacima vašeg poduzeća. Čak i ako vam se chat ili pričuva u „oblaku" ponuđača X čini  jednostavnija od programa koje postoji u vašem poduzeću, prste dalje od tih vaših programa kad je riječ o poslovnim podacima.

A to, uzgred rečeno, vrijedi i za političare. A stručnjaci će vam možda znati reći i još koji trik za čuvanje podataka. Zapravo, sigurno će to znati.

Sve to zapravo ništa nije novo. Ali da se uvijek iznova u javnosti onda pojavljuju osobni i intimni podaci političara i slavnih pokazuje samo da se sve to niti 2019. ne uzima dovoljno ozbiljno.