Oskarovac Javier Bardem proveo je pet mjeseci u siromašnim dijelovima Barcelone gdje je snimao film "Biutiful". Španjolac u filmu glumi Uxbala, samohranog oca i neprijavljenog radnika umiješanog u neke ilegalne poslove. Iako je radnja vrlo ozbiljna i teška, Bardem je uživao u suradnji sa slavnim redateljem Alejandrom Gonzálezom Iñárrituom (Babel, 21 gram). Film je je dobio odlične kritike u Cannesu, a hrvatska ga je publika imala priliku vidjeti na filmskom festivalu u Vukovaru. U kina stiže u siječnju 2011.

Što vas je privuklo projektu?
Puno toga. Prije svega Alejandro - veliki sam obožavatelj njegovih filmova i znao sam da će biti odličan redatelj. A zanimljiva mi je i tema filma. Scenarij je odlično napisan, a moja uloga je vrlo kompleksna. Morao sam prenijeti više aspekata karaktera jedna osobe i znao sam da će to biti težak ali i isplativ zadatak.

Kako vam je bilo surađivati s Iñárrituom?
On je jedan od najboljih redatelja svih vremena. Kao glumac možete dati sve od sebe, ali ako kamera nije na svom mjestu vaš trud je uzaludan. Iñárritu točno zna gdje treba postaviti kameru. Zna kako zadržati tišinu, na kojim mjestima dodati glazbu, gdje prekinuti scenu... Sve to glumcu jako pomaže da odlično obavi svoj posao.

Imate li nakon uloge drugačiji pogled na život i smrt?
Iskreno, nemam. Glumci imaju tu sreću da mogu pogledati svijet iz drugačijih perspektiva, tuđim očima. Mislim da se ne možemo trajno vezati uz osjećaje koje neki lik posjeduje. Kad glumite morate potisnuti svoje viđenje i živjeti kao on, biti on, osjećati se kao on. Emocionalno sam iskusio život svog lika, ali to nije promijenilo moje osobno viđenje smrti.

A je li se promijenilo vaše viđanje gradova, pošto ste se na snimanju upoznali sa lošim stranama života u Barceloni?
Uvijek pokušavam upoznati različite strane mjesta u kojima se nalazim. U Los Angelesu je to teško jer se osjećam kao da sam u uredu. Dođem, radim i potom se vraćam kući. No ponekad uspijevam posjetiti dijelove grada koji nisu u novinama - zapravo jesu u novinama ali ne zbog lijepih, pozitivnih stvari. Slična je stvar i s Barcelonom. Španjolska je moja domovina i znam jezik, kulturu, svaki kutak. Međutim, doživio sam grad na drugačiji način kada sam se našao u situacijama tih ljudi. Svi na intelektualnoj razini znamo da stvari mogu poći po zlu, ali na emocionalnoj razini toga postajemo svjesni tek kad se stvarno nađemo u teškoj situaciji. Ili dobroj. Ljudi si zamišljaju kako bi živjeli da su bogati. Onda osvojite milijune na lotu i shvatite: A joj, sad sam tek nadrapao!