Medijske kompanije koje pokrivaju zbivanja u Bruxellesu suočene su s problemom da se moraju prilagoditi stvarnostima 21.stoljeća, upozorava Aidan White, dugogodišnji borac za novinarske slobode i glavni tajnik Međunarodnog udruženja novinara od 1987.godine do travnja ove godine.

White je u razgovoru za internetski portal EuroActiv naglasio kako je  s jedne strane digitalna revolucija otvorila prostor za slobodu izražavanja, ali je isto tako dovela do novih, ozbiljnih izazova za medije. Posebice prijelaz reklama na internet u odnosu na postupno spajanje print i audiovizualnih medija „u potpunosti potiskuje tradicionalnu medijsku industriju", kaže White.

Kao rezultat, kapaciteti medija koji se bave vijestima, posebice dnevne novine, teško su pogođene u svojim nastojanjima za preživljavanje i pitanju profitabilnog rada. Broj prodanih primjeraka dnevnih novina u stalnom je padu i to se bilježi već čitav niz godina. „Nalazimo se dakle u razdoblju tranzicije, i oko toga nema sumnje", naglašava White.

On je podvukao kako ovakva « tranzicija » najavljuje zatvaranje « na stotine ako ne i na tisuće naslova » u Europi i Sjevernoj Americi, zatim još više otpuštanja i nesigurno zaspošljavanje novinara kao slobodnjaka, kao i smanjena ulaganja u trening, investigativno novinarstvo i dopisnike u inozemstvu. Sve to dovodi, ili je već dovelo, kako navode brojni primjeri i u javnim medijima, do pada kvalitete novinarstva i programa, dolazi do sve više senzacionalizma i površnog pokrivanja vrlo složenih tema.

Novinarstvo se mora prepoznati kao bitno javno dobro

Bivši šef Međunarodnog udruženja novinara upozorava da je kao rezultat postojećeg stanja sada neophodno potrebna javna potpora za medije i to više nego ikada do sada. Europa ima dugu tradiciju javnih medija, pa i SAD, « gdje rado misle da privatan sektor vlada », i gdje se godišnje medijima daje jedna milijarda dolara potpore.

Stanje je posebno teško kod medija koji prate zbivanja u Bruxellesu i koji su pogođeni mjerama štednje na području vanjske politike kao i podijeljenim medijskim tržištima Europske unije, kaže White. On vjeruje da su briselski mediji u svojem izvještavanju « pod velikom dominacijom institucija Europske unije ». Upozorio je da je sve manje ljudi u Bruxellesu koji mogu ponuditi pluralitet mišljenja i viđenja ».

Kao rezultat White smatra da bi mediji koji imaju svoje sjedište u Bruxellesu morali « stvoriti određenu distancu između sebe i Europske unije ».

Novinske kompanije i agencije koje traže javnu potporu nalaze se u dilemi. S jedne, pozitivne strane, White navodi uspješan projekt paneuropskog televizijskog kanala Euronews koji je od 2005.godine bio sufinanciran od Europske komisije godišnje sa 5 milijuna eura, što je oko 10 posto godišnjeg proračuna ovog kanala.

„No to nije pravilo", dodaje White, navodeći da su novinari i mediji vrlo otporni na percepciju da su plačeni iz javnih blagajni. White je mišljenja da se to mora promijeniti te da društvo treba prepoznati da je „novinarstvo važno javno dobro" i da nema ništa lošeg ako se za novinarstvo mogu dobiti i javna sredstva.

White je doduše priznao da postoje opasnosti za uređivačku neovisnost medija i time ostavio i nekoliko otvorenih pitanja. „Pitanje je sada, kako to provesti na otvoreni i demokratski način? I kako to provesti a da se ne kompromitira ključna neovisnost medija koja im je potrebna"?