Nema liječnika koji u svojoj karijeri nije bezbroj puta objašnjavao svakome tko bi mu došao s prehladom: lijeka protiv virusa nema. Jedini lijek je naše nevjerojatno složeno tijelo koje će se samo boriti protiv nametnika i zato se samo može pomoći našem tijelu da pobjedi u toj bitki. Ako smo zaraženi, ta pomoć tijelu se uglavnom svodi na limunadu i čaj, krepku pileću juhicu i odmor.

Da lijeka nema je, doduše, točno, ali ne sasvim. U težim slučajevima će se u prvom redu liječiti simptomi bolesti, pa tako i u slučaju koronavirusa: naravno da ima lijekova za smirivanje kašlja, protiv bolova i povišene temperature. To su lako dostupni i razmjerno jeftini lijekovi s kojima ni siromašnije države neće imati većih problema.

Ali koronavirus je izuzetno zarazan - desetak puta zarazniji od obične gripe - i u prvom redu napada pluća. Tu onda neće pomoći tek sirup protiv kašlja nego se lako može dogoditi da se plućima bolesnika mora pomoći tako da ga se priključi na respirator. I već tu je golemi problem: pokazalo se da Italija sa svojih šezdesetak milijuna stanovnika raspolaže s upravo jadno malenim brojem bolničkih ležajeva s respiratorom.

Respirator samo za neke?

Inače nema osobito mnogo slučajeva kad je on nužan, a liječnici znaju da pacijenti "ne vole" respiratore. On nije ugodan, praktično je nemoguća komunikacija kad pacijentu dođu posjetitelji - čut ćete i priče liječnika koji su doživjeli živčani slom kad su saznali da je neki pacijent samoinicijativno skinuo svoj respirator da bi na balkonu popušio cigaretu.

Nema osobito smisla nabavljati velik broj tih, razmjerno skupih uređaja samo da bi skupljali prašinu u podrumu bolnice. Njih treba i redovito održavati i zato mnoge bolnice imaju tek određen broj tih uređaja, plus neka razumna rezerva. Ali ovaj koronavirus je sad u Italiji liječnike doveo u dilemu u koju ne želi dospjeti niti jedan liječnik: kojeg pacijenta priključiti na respirator, a kojeg ne - makar je izvjesno da on onda nema skoro nikakve šanse za ozdravljenje?

Talijansko Društvo za anesteziju, analgezu, reanimacijsku i intenzivnu medicinu (SIAARTI) je nedavno objavilo smjernice za "Triage" (selekciju), moralni užas za svako ljudsko biće: na aparat će biti priključene osobe "s većom šansom za izliječenje" i "dužim očekivanim životnim vijekom". Drugim riječima: mlade osobe koje ionako lakše prebolijevaju ovu zarazu. A starije...

Golema potražnja za respiratorima

Naravno da je Rim na ovaj skandal odgovorio najavom kako odmah kupuje najmanje 6.000 novih respiratora. Ali proizvođača tih uređaja nema osobito mnogo, jedan od njih je na primjer njemački Dräger - i već tu više ništa nije jednostavno, čak i ako se ima novaca za te uređaje. Jer Njemačka je 4. ožujka zabranila izvoz medicinskih uređaja i opreme za borbu protiv koronavirusa. Tu je i dužnosnicima Europske unije pao mrak pred oči: povjerenik za industriju Thierry Breton tvitao je prošle nedjelje (na talijanskom, francuskom i njemačkom) kako "nijedna zemlja neće sama pobijediti ovaj virus" i kako takvi propisi nisu prihvatljivi.

Berlin se opravdavao činjenicom kako je ta mjera rezultat ogromne narudžbe respiratora, zaštitnih maskii druge opreme iz zemalja Perzijskog zaljeva. U Italiji se čak i proizvođač automobila Ferrari javio kako će i on početi proizvoditi respiratore, ali makar on sigurno zna skoro sve o kompresiji i o strujanju zraka u motorima, to nije dovoljno. Pogotovo kad se radi o takozvanim "umjetnim plućima".

Stručni izraz je ECMO uređaj (ekstrakorporalna membranska oksidacija) i proizvođače takvih uređaja doista se može izbrojiti na prste jedne ruke. Ne samo uređaji, nego je i oprema za njihov rad izuzetno složena. Jedan od proizvođača je i švedski Getinge. Potražnja je golema i direktor švedske tvrtke Markus Stimer-Schilling za postaju ARD priznaje kako je "veoma, veoma teško udovoljiti ovu potražnju iz čitavog svijeta". Kome će uređaji biti prvo isporučeni? Jednoj Švicarskoj gdje je također u javnost izbio skandal kako tamošnje bolnice imaju, obzirom na broj stanovnika, daleko manje respiratora nego jedna Njemačka? Ili nekoj državi čija blagajna ni izdaleka nije tako duboka?

Neki lijekovi pokazuju rezultate

Smije li netko zabraniti izvoz? Baš kao i kod ograničenja kretanja građana, tako su u slučaju ovakve epidemije ovlasti nacionalnih vlada još uvijek goleme, bez obzira na međunarodne sporazume i trgovačke odnose. I jedna Srbija je smjesta objavila zabranu izvoza lijekova i medicinske opreme dok nije izvjesno što će trebati njenom stanovništvu. Jer i kada je riječ o lijekovima, daleko od toga da je uopće moguće u kratkom roku toliko povećati proizvodnju da bi sustigla brzinu kojom se ovaj virus širi.

Neki lijekovi ipak pokazuju rezultate. Na primjer Chloroquin, zapravo preparat kojeg su njemački kemičari stvorili davno kao lijek protiv malarije i koji je bio daleko bolji od takvih lijekova koje su imali saveznički vojnici u borbama Drugog svjetskog rata na tropskom području. Njega je i nakon rata proizvodio Bayer, ali vremenom je uzročnik malarije (protozoanski parazit iz roda Plasmodium) očito mutirao tako da taj lijek više nije toliko djelotvoran. Povrh toga, nije ni bezopasan: osim negativnih popratnih pojava, poznato je da već i sićušne količine - govorimo o jednoj jedinoj tableti - može uzrokovati smrt djeteta. Zato u svakom slučaju treba izbjeći nekakve pokušaje samoliječenja.

Upravo prošle, 2019. godine je Bayer objavio kako obustavlja proizvodnju Chloroquina jer "nije u stanju proizvoditi taj lijek u potrebnoj kvaliteti". Teško je reći što time misli ovaj njemački farmaceutski koncern, ali je isto tako jasno kako je tom lijeku već odavno istekla licenca tako da ima mnogo proizvođača generika ovog antimalarika. No i to je golemi problem koji se pokazao u ovoj pandemiji: proizvodnja lijekova je veoma često prilično opasna za okoliš i zahtjeva opsežne - i skupe zaštitne mjere. Povezano uz kalkulaciju niže proizvodne cijene to je rezultiralo upravo bolnom ovisnošću Europe o proizvođačima aktivne supstance lijekova u zemljama poput Indije - ili Kine. A u ovakvim vremenima i oni trebaju lijekove za svoje stanovništvo.

Lijekovi postoje, ali...

Usprkos tome, njemačka vlada je već naručila od Bayera goleme količine Chloroquina - makar već i on košta osamdesetak eura po kutiji sa dvadeset tableta i trenutno nije jasno gdje će ga sad on nabaviti. Njemačka nije jedina koja je poslala narudžbu, jer je to preparat koji si još donekle mogu priuštiti i siromašnije zemlje.

Isto tako nije više točno ni da ne postoje lijekovi protiv virusa osim pileće juhice. Makar se isto može reći kako bi njihovo korištenje u slučaju prehlade bilo kao kad bi kupili Mercedes samo da bi u njegovom prtljažniku kiselili kupus. Riječ je o lijekovima koji su u posljednje vrijeme stvoreni u borbi protiv HIV-a. Lijek poput Kaletre u kojem je aktivni sastojak Lopinavir doduše ne ubija virus, ali napada genetski kod virusa i time koči njegovo razmnožavanje. Ali sad već govorimo o lijeku koji košta preko 800 eura po pakovanju.

Mediji su također i Actemru već proglasili "lijekom protiv koronavirusa", makar je to imunosupresivni lijek koji je stvoren za nešto sasvim drugo, za reumatoidni artritis. Pogledajmo i ceduljicu sa cijenom tog lijeka koncerna Roche: 5.403,56 eura. Može li si to priuštiti sustav zdravstvene skrbi jedne Bosne i Hercegovine ili Kosova u slučaju tisuća zaraženih? Jer budimo realni: farmaceutski koncerni u prvom redu slijede logiku isplativosti razvoja i otkrića nekog lijeka. Čak ni epidemija SARS-a ipak na koncu nije dovela do protusredstva jer su znali kako će epidemija proći i prije nego što on bude stvoren.

I bogataši umiru

Sad, u pandemiji koronavirusa su već odobrene prave planine novca za njegovo suzbijanje i mnoge zemlje se nadaju kako će njihova farmaceutska industrija napraviti posao stoljeća: Rusi u trku šalju svoj Arbidol, Kinezi Triazavirin... Što je od toga doista lijek protiv ove pandemije? Dokazano - ništa. Još uvijek se eksperimentira. Ali su ti proizvođači možda ipak spremniji poslati svoje lijekove siromašnijim zemljama kako bi dokazali njihovu učinkovitost nego jedan Roche (promet 2019.: 61,47 milijardi švicarskih franaka) ili proizvođač Kaletre, američki AbbVie (promet 2018.: 32,75 milijardi dolara).

I na koncu, jedna bolna i brutalna činjenica iz doba pandemija: sad se često ističe španjolska gripa kao najgora pošast koja je zatekla čovječanstvo u novije doba jer je od nje nakon Prvog svjetskog rata umrlo više od 20 milijuna ljudi.

To je točno, ali od španjolske gripe je umrlo nešto preko 2 milijuna ljudi u čitavom svijetu. A 18 milijuna ljudi u samo jednoj jedinoj zemlji: tada beznadno siromašnoj i napučenoj kolonijalnoj Indiji.

I bogataši umiru od epidemija (od španjolske gripe je umro i djed Donalda Trumpa), ali očito: novac ipak pomaže zdravlju.