Otvorenje izložbe "Dvjestočetrdesettritisućepedesetčetiri kilograma i četiristopedeset grama" umjetnika Igora Jurana održat će se u srijedu, 27. studenog u Galeriji SC s početkom u 19 sati. Izložba je otvorena do 7. prosinca, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati

Igor Juran svojedobno je naišao na fotografiju s eksterijernim prizorom Zagrebačkog zbora (preteče Zagrebačkog velesajma) iz 1937., koji se tih godina održavao u Savskoj ulici. Ili preciznije rečeno, na prostoru što ga danas zapremaju Tehnički muzej Nikola Tesla odnosno Studentski centar. Fotografijom dominira oveća zlatna kugla na čijoj su površini u dva reda  ispisane znamenke. Juran će poći od pretpostavke kako su one označavale odnos između sveukupne težine zlata pohranjena u državnoj riznici Kraljevine Jugoslavije i tadašnje jugoslavenske valute, pri čemu je kugla poslužila kao atraktivno i svima lako razumljivo sredstvo vizualizacije. Kugla je, dakle, tek simulirala zlato. Ovdje svakako valja upozoriti kako će sve što nije zlato već mu tek nalikuje iskusni i ekskluzivno materijalistički nastrojeni tragači za tom rijetkom kovinom običavati nazivati "zlatom za budale".

Ivan Kožarić u Zagreb je iz rodne Petrinje doselio još kao desetogodišnji dječarac, da bi  1937. imao šesnaest godina. Nije isključeno kako mu se velika zlatna kugla po prvi puta ukazala upravo na spomenutom Zagrebačkom zboru. Bilo kako bilo, zlatna kugla koju je gotovo tri i pol desetljeća kasnije Kožarić prezentirao nekoliko stotina metara sjevernije, na tadašnjem Trgu maršala Tita, u čisto formalnom smislu iskazuje izrazitu bliskost onoj iz 1937., ali će zato njezine značenjske konotacije biti radikalno drukčije. Iako, naime, također u određenom smislu tek simulira zlato, Kožarićeva skulptura nipošto ne predstavlja "zlato za budale". Upravo suprotno! Neprijeporno je riječ - usredotočimo li se ponajprije na umjetničku vrijednost - o čistom, nepatvorenom i u metafizičkom smislu posve "pravom zlatu". A tu je, dakako, i Kožarićev naziv Prizemljeno Sunce, koji  će njegovoj zlatno obojanoj kugli pridavati obilje pozitivnih simboličkih konotacija. Sunce je izvor i navjestitelj  života; ono, za razliku od zlata, "pripada" svim ljudima. I ne samo njima.

Može li se u materijalističkom smislu "pravo zlato" izvitoperiti u "zlato za budale"? Itekako može, primjera nipošto ne nedostaje. Tako Juran razvija narativ s ishodištem u kugli koja na Zagrebačkom zboru 1937. možda vizualizira zlatne rezerve Kraljevine Jugoslavije. Tih godina Drugi svjetski rat se već uvelike osjećao u zraku. Uskoro je i izbio, a jugoslavenske političke elite počele su razmišljati kako na sigurno skloniti državno zlato. Nastojali su ga iznijeti iz zemlje i deponirati u neku "sigurniju" savezničku državu. Ali to je valjalo činiti postupno s obzirom na ograničenu brojnost i nosivost aviona s kojima se odlazilo u emigraciju. Jedan takav avion bio je i bombarder tipa Savoi Marchetti talijanske proizvodnje, koji se s tri sanduka zlata srušio blizu grčke luke Prevez. Ali, sudbina evakuiranih zlatnih rezervi u cijelosti se nije ispostavila povoljnom po one koji su evakuaciju organizirali. Iz zemlje uspješno izneseno zlato nemilice se, naime, i nesvrsishodno trošilo. Zacijelo je najbizarniji podatak da su Sjedinjene Američke Države iz na njihovu teritoriju deponiranih zaliha jugoslavenskog zlata naplatile ne samo imovinu svojih građana konfisciranu nakon rata od strane nove komunističke vlasti, već i cjelokupnu vojnu pomoć upućenu kako jugoslavenskim partizanima tako i Mihailovićevim četnicima. A u sve to bile  su uključene i bombe bacane na jugoslavenske gradove pod fašističkom okupacijom. Doista, istinsko "zlato za budale"!

Iz svega zaključujemo kako je za Juranov narativ osim zlata važan i motiv kugle. Postoji jedna fotografija Julija Knifera na kojoj on u ruci, u maniri bliskoj onoj kako to čini Hamlet s lubanjom, drži nogometnu loptu. Prva asocijacija jest, dakako, da on - s obzirom na njegovu općepoznatu ljubav prema nogometu - razmišlja o tome kako negdje zabija gol. Ali, je li to nužno tako? Možda razmišlja o proizvodnji nekog na metafizički način shvaćenog "pravog zlata", pri čemu mu nogometna lopta služi tek kao motivirajući rekvizit.

Kugle u Juranovoj interpretaciji nalazimo i u koševima za smeće, na stubištima, u nekim njegovim ranijim radovima...  Isto vrijedi i za zlatnu boju. A sve to predstavlja sadržaj špila karata odložena na stol okrugla oblika i prekrivena crnim stolnjakom. To je ujedno i izložbeni postav: okrugli stol osvijetljen snopom reflektora sa špilom karata na njemu. Riječ je, dakle, o formalnom minimalizmu s krajnje složenim narativnim opcijama. Karte, naime, podsjećaju na one iz kojih se gata, a gatanje nije ništa drugo nego maštovito pričanje priča. Jedino što se u ovome slučaju ne možemo osloniti na naslove pojedinih karata s obzirom da Juran na njihovu mjestu ostavlja tek prazno polje u nijansi koja odražava prosjek svih boja nazočnih na konkretnom prizoru. Stoga, uzmimo Juranov špil karata u ruke, promiješajmo ih, uključimo maštu te kreirajmo svoj vlastiti narativ. Sve su opcije otvorene. (Predgovor, Vanja Babić)

BIOGRAFIJA

Igor Juran (Zagreb 1981.) hrvatski je likovni umjetnik i autor eksperimentalnih filmova. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja i prof. Ante Rašića. Bavi se video instalacijama, filmom, fotografijom, često u okviru umjetničkih akcija. 2010. godine boravi na dvomjesečnoj rezidenciji Kunstenaarlogies u Amersfoortu, Nizozemska. 2015. izlaže u popratnom programu 56. Venecijanskog bijenala. 2016. boravi na rezidenciji Cité Internationale des Arts, Pariz.  Izlagao je na više od 50 izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je HDLU-a i HZSU-a.